OGOVOR

Piše: Bećir Vuković

Ogovarač, u mrtvu jesen može da prolista. I te kako da prolista…

Jedan poznanik od kojeg sam se podavno izmakao bez priziva, ovih dana pustio je neke modre listove nalik usnama…

Ogovaranje prolistava uporedo sa medijima, jedno na drugo se kalemi, prate se i hrane se, i međusobno proždiru…

Sve što je bilo nemoralno (u početku to bijaše i ogovaranje), u naše dane vaskrsava…

Šta mnogi jedopartijski mutirani mutani zamjeraju Demokratskom frontu, skriveni iza anonimnosti…

Samo štrcnu sičana gdegde po društvenim mrežama, ili, oslovljavajući vas, u prolazu, na zebri, Đerđelez ošurene glave ćurlikne da ste na pogrešnom političkom kursu…

Dezerter vas uči kako se ponašati na prvoj liniji fronta…

Dezerter, koji u ratu trguje puščanim fišecima, a u miru fišecima karmina…

Nikome ne poričem izvjesnu opravdanost prigovora, ali ogovora, svakako. Ogovora, koji kvari svaki ljudski odnos…

Kad bi vam moja pisanija teško pala ko cijepanje drva, ne bih ni slova proslovio. Samo, mali pokušaj samostalnosti ide i uz pisanje i cijepanje drva. Kad smo se oko toga našli, onda, u čemu je problem…

Demokratski front je uvijek bio na frontu, ta to znate, i nije lijepo da odrasla osoba ogovara daleko od linije fronta…

Da biste ostvarili slobodu, ponekad morate biti sa barjakom na frontu, a željeti slobodu možete i držeći se za suknju…

Ogovarač, navodno, voli Front, ali, kao, nema do kraja povjerenje u izvesne ljude. Kad bi za trenutak znao da su ti isti ljudi davno već u takve izgubili svako povjerenje…

Zato što nikad nije mogao iskoračiti u javnost, ostalo mu samo ogovaranje…

Vikendom se na slamku politikom sladi…

Isisan kao tuba sa pričom bez značenja. Baška, što se izdaje da je pratilac baš vaše politike…

Ogovarač, nemilice savjetuje, i samo savjetuje. I, nikako da zatisne svaku rupu. Težak zanat, i sudbina. Na kraju krajeva i komična…

Uvijek se pošalim sa ogovaračem, samo se pošalim, i, namah se okrenem, i odem. U stvari, pobjegnem od mješavine strave i humora, kaže mi drug, dobričina, česta žrtva ogovarača…

Nije, on, loš, ali ima još prostora za napredovanje…

Nema mu druge slike i prilike do onog Gogoljevog činovnika koji je negdje izgubio nos, pa se onda, takav, bez nosa potuca po guberniji. Usput, tražeći nos, ima ponešto nekome i da kaže, da mu prigovori, da ga posavjetuje. Strava i humor…

Radi ogovaranja i spletkarenja, nekad se izazivalo na dvoboj…

Ogovarač je, istovremeno, za sve u pravu, zato i traži da postupate po njegovim visokim zahtjevima…

Što se makar karaktera tiče, na kugli zemaljskoj Crna Gora je stvorena za takave profile. Čini se da takvih sa promijenjenim nukleotidima DNK ima više među konfederalnim Srbima nego među Crnogorcima sa sto odsto genetskog rastvora…

Gdje je samopouzanje da se izađe na bilo koji front. Ogovarač ga, očigledno, nikad nije imao. Ali, iz svakog rukava izvlači savjet…

Ogovarač ne vidi očigledno. Ne vidi teglu sa džemom na stolu. Iako na stolu nema ništa osim tegle sa džemom. Traži je a ne vidi je…

Ne priliči olinjalom etičaru, nosaču tuđih kofera, dezerteru, zgubidanu, nabiguzici koja se zubima češe po leđima, da javno preživa…

Jovan Zlatoust kaže:“Druga strast koja živi u ljudima i, prirastajući našim dušama, više razjeda naše srce nego rđa gvožđe, jeste ogovaranje…“

A Papa Franja ovih dana je rekao da u Rimokatoličkoj crkvi ima gora pošast i od korone, a to je ogovaranje.

Kako god morali bi se okrenuti i po našim portama. Ni one nisu sačuvane od ove pošasti, naročito u ove dane kad se bije možda najvažnija bitka u potonjih sto godina, i za narod, i za crkvu…

Iz mreže isključiti fazu ogovaranja, i uključiti samo jednu fazu duhovnosti…

Ima riječ u Svetom pismu da je đavo najveći ogovarač.