Veljović na cio narod Crne Gore gleda kao na primitivnu masu koja mu je podređena, sebe vidi kao nepravedno svrgnutog žreca religije post-komunističke „etatolatrije“

Odgovor na članak „Vjernici i grešnici“ bivšeg direktora Uprave Policije Crne Gore, g. Veselina Veljovića.

Da je Zemlja okrugla, prvi je matematički dokazao aleksandrijski bibliotekar Eratosten Kirinijeski, a usput je proračnao njen obim, razdaljinu od Sunca kao i nagib ose Zemljine rotacije u II vijeku pre Hrista. To je bilo prihvatljivo gledište manje-više svakom obrazovanijem čovjeku, moreplovcima, astronomima i kartografima kasne Antike, kao i tokom cijelog Srednjeg Vijeka nezavisno od vjerskih ubjeđenja. U praksi nije postojala primjena.

Naučnici, sveštenici, policajci

Jelena Balšić u Goričkom zborniku, u prepisci sa svojim duhovnikom, monahom Nikonom Jerusalimcem navodi kao notornu činjenicu da je Zemlja okrugla. Riznica Manastira Savina kod Herceg Novog čuva zapis nepoznatog kaluđera iz XVII vijeka koji pomračenje Sunca i Mjeseca objašnjava heliocentričnom teorijom. U to vrijeme je Galilejevo djelo bilo na indeksu zabranjenih knjiga.

Od antičkih vremena, pa sve do kraja XVIII vijeka, bilo je mislilaca sa različitim pogledima na svijet koji su zastupali geocentrični i ravnozemljaški model kosmosa. Neki od njih su: Teodor Ateos –ateista, Ptolomej – grčki mnogobožac, Tiho de Brahe – astrolog, pa čak i znameniti astronom Kasini po kojem je sonda upućena na Saturn dobila ime. Geocentrizam se predavao na Harvardu i Jejlu do duboko u XVIII vek, upravo zato što nije bilo čvrstih i neoborivih dokaza koji bi dali prednost jednoj teoriji u odnosu na drugu. S druge strane, utemeljivač novovjekovnog heliocentrizma je bio sveštenik i starešina katedrale u Frauenburgu, Nikola Kopernik – duboko pobožan čovjek. Svoje životno djelo „O kretanjima nebeskih tijela“ izdato 1453. g. je posvetio papi Piju III, a njegov prijatelj, čuveni poljski biskup, Tideman Gize (1480 – 1550) ga je direktno podsticao na rad u tom pravcu. Prije Kopernika, novi pogled na strukturu vasione su zastupali i drugi istaknuti učitelji Rimske Crkve prethodnih generacija kao što je bio poznati nemački kardinal Nikola de Kuza (1401 – 1464) i čuveni doktor Univerziteta i biskup Lizijea u Francuskoj – Nikolo Orezmo (1320 – 1382).

Johanes Kepler (1571 – 1630) , Galilejev prijatelj i savremenik, koji je utemeljio zakone kretanja nebeskih tijela je bio teolog i takođe duboko pobožan čovjek. Kroz zakone koje je formulisao je tražio tačno vrijeme pojave Vitlejemske zvijezde – za koju je predpostavljao de je vezana za fenomen planetarne konjukcije. Isaak NJutn se sporedno bavio fizikom, matematikom i astronomijom, osnovno zanimanje mu je bilo doktor teologije – i to se bavio misticizmom. Šta reći o iskreno pobožnim dušama među astronomima kao Heršelu ili Laplasu, matematičaru Paskalu ili Darvinovom prethodniku biologu Lamarku? Kristofer Kolumbo zasniva svoje putovanje za Indiju 1492.g. upravo na pretpostavci okrugle Zemlje, a putovanje je finansirala izrazito katolička Kraljevina Španija – kolijevka inkvizicije.

Čarls Darvin, koji je u mladosti studirao teologiju kaže za sebe da „mu se dopadala misao da postane seoski pop“. Oženjen pobožnom ženom, i aktivni član lokalne parohije, iz njegovih obimne autobiografske građe se vidi da ga je vjera u Boga Stvoritelja i Zakonodavca tvari, pitanja istinitosti Jevanđelja, kao i pitanja vječnog života zaokupljala kroz čitav život. Kolebao se između vjere i sumnje, a njegova teorija mu je davala povoda i za jedno i za drugo. Veliku duhovnu krizu je doživio kroz smrt devetogodišnje kćeri. Kroz različite faze svoga duhovnog kolebanja sebe je opisivao kao hrišćanina, teistu ili agnostika- Nikada za sebe nije rekao da je ateista. Darvinova teorija se razlikuje od ideologije darvinizma.

Galileo Galilej se hvali da je dobio aplauze od crkvenih velikodostojnika za svoje nove teorije. Međutim, zbog svog nepromišljenog ismijavanja pape Urbana VII kroz svoju knjigu „Razgovori o dva sistema svijeta“ izdate 1634. g. kao i zbog rivaliteta sa drugim naučnikom – jezuitom Šajnerom, oko toga ko je od njih dvojice prvi otkrio Sunčeve pjege došlo je do neslavne epizode u istoriji između nauke i Rimokatoličke Crkve. Ovo je bio više sukob rimskog prava i emancipovanog aktiviste iz viših društvenih slojeva, u kontekstu dinastičkih sukoba reformacije i kontra-reformacije nego sukob Svetog Pisma i nauke. Ova epizoda, u dugom trajanju religije i nauke ostaje nepresušni izvor inspiracije bogoborcima svih meridijana. Sama činjenica što ovakvih epizoda ima svega nekoliko, s obzirom na obimnost ove teme kroz istoriju govori o tome koliko su ovakvi napadi neutemeljeni.

Ni jedan Vaseljenski ili Pomjesni Sabor Pravoslavne Crkve ne osuđuje astronomiju niti prirodoslovlje kao takvo. U vrijeme previranja o kojima je reč, od 1638.g. do 1672. g. održano je 7 velikih sabora Pravoslavne Crkve: u Kijevu, Jašiju, Jerusalimu i Carigradu. Nigdje nije raspravljano o geocentrizmu ili heliocentrizmu niti su prirodne nauke proglašavane jeretičkim. Učitelji Crkve su od vremena Sv. Vasilije Velikog i Sv. Jovana Zlatoustog preko Svetog Save, Sv. Vladike Nikolaja Žičkog, blaženopočivšeg Patrijarha Pavla, pa sve do našeg novoprestavljenog Mitropolita Amfilohija rado koristili naučna saznanja svoga doba u propovjedima i za njih se interesovali jer je Pravoslavna Crkva uvijek gledala na proučavanje prirode blagonaklono, kao na proučavanje tajni i premudrosti Tvorca. I nije to samo u teoriji. Pismenost, umjetnost, vladavina prava, praktične inovacije kao vodenični točak, sunčani sat ili kalendar su samo neki od inovacija i civilizacijskih dostignuća koje su Sveti Sava i njegovi nastavljači donijeli sa hodočašća po Istoku u naše krajeve.

To su činjenice, a ne propaganda. Nasuprot tome, u svom članku „Vjernici i grešnici“ bivši Direktor policije se bavi prizemnom ateističkom propagandom. Čitajući njegov stav, doživio sam, što kaže današnja omladina – „transfer blama“. Sramota me je što visoki državni službenik i predavač u visokoškolskoj ustanovi nije odmakao dalje od brošura komesara KPJ od sredine prošlog vijeka u obrušavanju na religiju – mogao je malo začiniti radovima savremenijih ateista – Dokinsa, Hičensa ili drugih. Još je netačno izračunao koliko je Galilejeva knjiga bila na crnoj listi Vatikana: do 1833. g, znači 199 godina, a ne 360 godina. Takođe mi je krivo što se u pokušaju obrušavanja na Srpsku Pravoslavnu Crkvu obrušio na Rimokatoličku Crkvu koja mu ništa skrivila nije. Pri tom je kompleksan i slojevit odnos religije i razvoja nauke sveo na crno-bijelu karikaturu iz spomenutih brošura komesara KPJ, da bi tako, izgleda, opravdao nedostatak akademske agilnosti i stvorio slamnatog čovjeka nasuprot svom slabo utemeljenom stavu.

Opet je neka nepodobna manjina postala žrtva njegove nasilne ličnosti i nedostatka promišljanja, od stradalih žitelja Bukovice preko progona Litija i trobojki do omalovažavanja Rimokatoličke Crkve – u ovom slučaju, hvala Bogu, samo na nivou ideja. Nadam se da će tako i ostati. Od ovakvog članka niko neće biti nerasvjetljeno ubijen, prebijen, bespravno zatvaran, kažnjavan za objave na fejsbuku, zaustavljan, pretresan, pozivan da se javi „u odmah“ na informativni razgovor, uskraćivan za privremeni boravak i držan na granici 7 dana, hapšen zbog molitve i kađenja, protjerivan, klevetan, tučen pendrecima, psovan i zasipan suzavcem, špijuniran, lažno optuživan, ničija bogomolja neće biti gađana niti razbijana, nikome nedužnome neće biti prevrtana kuća pod izgovorom traženja oružja i antidržavnih zavjera i verbalni delikt više neće biti smetnja za ulazak u Crnu Goru.

Osim gornjeg prikaza odnosa nauke i religije koji se u našem javnom diskurusu često uprošćava kroz ateističku propagandu ne bih se dalje bavio razmišljanjima bivšeg Direktora policije o Bogu, svijetu i ljudima, nego bih samo želio ukazati na jedan psihološki fenomen. Čovjekova podsvijest ne može ostati neprimijećena i uvek nađe načina da progovori. Čitajući njegov stav o inkviziciji, zavedenoj rulji i religijskim zabludama, ne mogu se oteti utisku da se radi o onome što psiholozi zovu projekcija ili čak projektivna identifikacija. Ako čovjek od svoje svijesti „odcijepi“ dio sebe ili neki doživljaj, on će ta ista stanja primjećivati, pa i „izazivati“ kod drugih, a da ih sam nije svjestan. Dovoljno je zamijeniti nekoliko riječi u njegovom tekstu i vidjećemo da autor ustvari na cio narod Crne Gore gleda kao na primitivnu masu koja mu je podređena, da sebe vidi kao nepravedno svrgnutog žreca religije post-komunističke „etatolatrije“ od koje se ta „rulja“ izdajnički odmjetnula, te da mu je, u stvari, pozicija inkvizitora intimno bliska. Inkvizitor, čuvar ideje Privatne Države, beskompromisni borac protiv religijskih zabluda je pozicija u kojoj je do juče vidio sebe. Koncepti slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti, države kao servisa građanima, ograničene vlasti i građana kao nosioca i izvora suvereniteta su potpuno tuđi ovakvom intelektualnom sklopu.

Kada bi Ričard Dokins, čuveni evolutivni biolog, a ujedno najveći propagator ateizma XXI veka (uprkos svom radikalizmu, Dokins je čovek uglađene engleske spoljašnjosti) vidio kako ostrašćeni bivši Direktor uprave policije Crne Gore brani darvinizam rječima: „naučno dokazana i jedino prihvatljiva teorija“, žarom i rječnikom korifeja kontra- reformacije, mislim da mu ne bi bilo dobro. Svi Dokinsovi protivnici iz redova jerarhije Anglikanske ili Rimokatoličke crkve širom Komonvelta, pored diskretnog podsmjeha ne bi morali da iznose ni jedan argument više. Javnost bi bila potpuno ubijeđena u štetnost ateizma i darvinizma. To je ujedno i najsmislenije objašnjenje bivšem Direktoru policije zašto su „predstavnici Evropske komisije i drugih međunarodnih adresa“…“sve što se dešavalo hrabro oćutali“. Jer upravo je pojava ateističkog inkvizitora i branitelja neodbranjivog moralnog relativizma poput Veselina Veljovića glavni argument o štetnosti darvinizma i ateizma uopšte kada se radi o pitanjima moralnih vrijednosti i etike u društvu, a shodno tome, i podrške takvoj politici. Vrlo je teško objasniti liberalno javnom mnenju zapadnih zemalja podršku režimima koji se koriste ovakvim metodama. Državnim terorom i silom sankcionisati govor i izražavanje uvjerenja, opravdavati svaki, pa i najnemoralniji postupak voljom za moć, a nečovječne i nemoralne postupke „uzvišenim“ ciljem „odbrane države“ i sve to još u sferi religijskog – na liberalnom Zapadu se doživljava u potpunosti negativno i evocira torkemadovski, inkvizitorski arhetip gnusan i najvatrenijim ateistima.