32 godine od operacije „Koridor 92“ najvažnije bitke za život Republike Srpske

Navršava se 32 godine od Bitke za Koridor 1992. godine, koja je najznačajnija pobjeda Vojske Republike Srpske u Odbrambeno-otadžbinskom ratu i izuzetno vojničko ostvarenje, koje se izdvaja od svih ostalih u tom herojskom dobu srpske istorije.

Operacija „Koridor 92“, poznata i kao proboj koridora života, bila je najveća operacija Vojske Republike Srpske (VRS) sprovedena tokom rata u Bosni i Hercegovini protiv Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Hrvatske vojske (HV) u Bosanskoj Posavini. Operacija je vođena od 24. juna do 6. oktobra 1992. godine. Cilj je bio ponovno uspostavljanje putne veze između zapadnog i istočnog dijela Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Razlog za pokretanje operacije bilo je zauzimanje Dervente od strane HVO i HV — potez kojim je blokiran jedini kopneni put između teritorija pod kontrolom Vojske Republike Srpske.

„Banjalučka regija, Zapadna Slavonija, Kordun, Banija, Kninska Krajina, sve je došlo u poziciju ‘zaglavljenog lifta’. Svi putevi nisu vodili nikud. Jedina normalna veza je bila preko Posavine“, objasnio je za RT Balkan ranije Branislav Božić, novinar i izvještač koji je pratio ova dešavanja i sa terena.

Još u martu 1992, prije početka rata u BiH, Hrvatska je svoje regularne trupe i dio paravojnih formacija ubacivala u Posavinu, sa lijeve na desnu obalu Save.

–Uz domaće Hrvate i dijelom Muslimane, Hrvatska je formirala grupaciju od 25.000 ljudi koji su praktično zaustavili svaki život u regijama koje sam nabrojao, naveo je Božić, dodajući da su time presekli Republiku Srpsku na dva dijela, ali su je i odsekli od Srbije.

Strašni zločini nizali su se od prvih dana rata, kada su hrvatsko-muslimanske snage iz pravca Slavonskog Broda ušle u Bosanski Brod u selo Sijekovac, gdje su odmah počinili velika zvjerstva. U prvih nekoliko dana u malenom Sijekovcu ubijeno 26 osoba, a primjer porodice Zečević koja je masakrirana na kućnom pragu posebno je ulivao strah u kosti Srbima koji su preživjeli.

Zauzimanjem Dervente prekinut je i poslednji put koji je spajao zapadni dio Republike Srpske sa istočnim delom, koji se naslanjao na Srbiju. Time je onemogućeno snabdevanje Banjaluke, kao i najvećeg dijela teritorije koju Republika Srpska Krajina kontrolisana u početnoj etapi rata u Hrvatskoj.

Da cilj nije bilo samo zauzimanje teritorija, već i nestajanje naroda sa okupiranih prostora govori i činjenica da su širom Posavine formirani logori u koje su odvođeni Srbi.

Gubitak putne veze izazvao je značajne probleme u snabdijevanju Banjaluke i okoline i za ishod je imao protivnapad VRS na snage HVO i HV na tom području. Istovremeno, VSR i JNA su zauzele Doboj i Bosanski Šamac, istočno i južno od pravca napredovanja HVO i HV. U junu, 1. krajiški korpus započeo je izvođenje pripremnih operacija na područja oko Dervente pod kontrolom HVO i HV, pokušavajući da poboljša položaje VRS potrebnih za izvođenje velikog napada.

Humanitarna katastrofa

Do 20. juna, VRS je zauzela sela Kotorsko i Johovac, sjeverno od Doboja, i ostvarila glavni cilj pripremnih operacija.

Neposredni povod za djelovanje bila je smrt dvanaest novorođenčadi u banjalučkoj klinici za dječije bolesti zbog nedostatka kiseonika u inkubatorima.

Naime, kada su hrvatsko-muslimanske snage odsjekle krajine od Srbije i kada je počelo da nestaje svega, najugroženiji su bili pacijenti u bolnicama, ali i bebe u inkubatorima, jer su i ljekovi i kiseonik počeli da nestaju.

Upućeni su mnogi apeli za pomoć, ali iako su predstavnici UNICEF-a i ostalih međunarodnih humanitarnih organizacijama bili dobro upoznati sa ovim problemom, avion sa bocama kiseonika je nekoliko dana čekao dozvolu za poletanje koju na kraju nije dobio. Ni Srbija, zbog sankcija, nije mogla da pošalje kiseonik vazdušnim putem.

„Slušali smo ‘Radio Krajinu’ kada je javljeno da je umrla 11. beba. Poslije te vijesti niko od nas više nije drugačije ni razmišljao, već: Mi moramo završiti to, bez obzira šta će se desiti nama“, naglasio je ranije za RT Balkan zamjenik komandanta i poslednji komandant jurišne jedinice „Vukovi sa Vučijaka“ Miro Šikarac.

Da je u njima proradio specifičan bijes i onaj „srpski inat“ koji brani da Srbin bude žrtva, svjedočio je i major Željko Zorić, komandant 1. bataljona Vojne policije 1. Krajiškog korpusa.

„Čitao sam međunarodno ratno i humanitarno pravo, poznavao sam ga, poznavao sam i Ženevske konvencije, u kojima su opisani običaji rata: šta se sme raditi, šta se ne smije raditi, šta je vojno osoblje, šta je nevojno osoblje, ko su civili, ko nisu civili. Međutim, u ovoj situaciji kada su nam umirale bebe za Srbe nije važilo Međunarodno humanitarno pravo„, ukazao je Zorić i dodao:

„Međunarodna zajednica nije nam dala pravo na život koji je svim ljudima zagarantovan.“

Ofanziva koja nije imala alternativu

General Momir Talić, komandat ove operacije, tada je naredio generalu Novici Simiću hitno probijanje koridora, a prema svjedočenjima komandanta štaba korpusa generala Boška Kelečevića, tada je rekao: „Neka bude, Simiću, neka bude bar kozija staza“.

U ovoj istorijskoj operaciji snage Vojske Republike Srpske, vojske Republike Srpske Krajine i Jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske Krajine krenuće u napad na agresora 24. juna 1992. godine i za samo dva dana, nakon žestokih borbi, izvršiti proboj koridora.

Sedam dana od smrti poslednje bebe, 26. juna 1992. godine Vojska Republike Srpske zajedno sa jedinicama Srpske Vojske Krajine uspostavlja koridor sa Srbijom, kojim se od tada kiseonik redovno mogao dostavljati i omogućeno je bolje snabdijevanje zapadnih srpskih zemalja.

Na Dugoj njivi kod Modriče danas će biti obilježene 32 godina od proboja Koridora kroz Posavinu na Vidovdan 1992. godine, u kojem je poginulo 855 boraca Vojske Republike Srpske i 14 pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Srpske.

Vojna operacija „Koridor 92“ trajala je od 14. do 28. juna na području Posavine i omogućila je spajanje zapadnih djelova Srpske i Republike Srpske Krajine sa ostalim djelovima Srpske i Srbijom, 26. juna probijena je „kozija staza“. Bitke za oslobođenje Posavine vođene su do 6. oktobra.

Svjedoci i učesnici proboja koridora navode da su vojnici VRS telima štitili prve kamione koji su sa ljekovima i kiseonikom krenuli ka Banjaluci, kao i da su tada prvi put vidjeli da vojska plače.

Bitke za oslobođenje Posavine vođene su do 6. oktobra, a dan kasnije je neprijatelj i zvanično potučen do nogu. Nakon što su poraženi, hrvatski vojnici prešli su most kod Broda i vratili se u Hrvatsku, ali nisu čekali da njihovi saborci muslimani pređu rijeku, već su srušili most.