Piše: Vladan Bojić, advokat
Na današnji dan, 21. maja 1999. preživeo sam iako teško ranjen prilikom uviđaja kao okružni sudija u zatvoru Dubrava kod Istoka u Metohiji, 45 minuta direktnog bombardovanja, među 96 poginulih.
Kretao sam se kroz hrpe leševa i ostataka ljudi, i ogromnih jama od 57 NATO bombi, intuitivno, bez grama straha, ali sa osećajem poniženja. Jer sam hteo da pomognem uz kombi hitne pomoći a oni se obrušili bestijalno. Bilo je to na kilometarski brisanom prostoru, vetar jak, stopljen unutrašnji i spoljašni pritisak usled pucanja bubne opne.. nisam se na trenutke molio Bogu da me spasi.. priznajem.. Licem uz zemlju glasno sam u par navrata pozvao svog pokojnog oca.. Izgovarao sam.. tata, pomogni mi samo ovaj put.. Preračunao sam se u brojanju bombi.. Ispuštali su po dve od tonu a onda sam imao dva, tri minuta da se krećem ka prijavnici.. Osetio sam samo vrućinu i da lebdim u vazduhu.. večnost.. A onda ustajem..
Krv i zemlja mi se utkala u svaku poru, u nos, usta.. Osetio sam nemoć leve ruke.. Nisam znao kako izgledam.. Desnom rukom sam stavio levu u džep sakoa i tako u još nekoliko navrata stigao do prijavnice.. Brujali su avioni i eksplozije.. Opazio sam dva golfa a u jarcima stražare koji ne smeju da uđu u auto.. Ja sam ušao u prvi, okrenuo ključ i krenuo.. Poskakali su stražari kačeći se na auto dok sam pritiskao gas do kraja.. Tako se sa mnom spasilo još njih trojica.. Bila je preda mnom pravina.. i čudan dah olakšanja. Ništa više.
A onda sam 21. maja 2006. bio beskrajno tužan, osećao sam se nalik detetu razvedenih roditelja.. valjda je to takvo osećanje. A za ovaj sada 21. maj.. ne osećam ništa.. samo neka strujanja u duši. Nemir.

Morala sam da placem…
Oprostite, zivi ste, zivlji nego ikada.
Tome se mnogo radujem.
Vaša prica je za sva druga osecanja, samo ne za tugu,
čak ni zbog toga sto vise ne zivimo u zajednickoj
drzavi.
Htela bih da se ljutim, besnim, urličem, ili nadam.
Ali eto, plače mi se danas, Sine moj.
Toga 21 -og maja 2006 sam pokrila svojim telom – u najsigurnijem
kutku stana – svoga trogodišnjeg unuka
da ga zastitim od nekog zalutalog metka
i radosnih urlika onih koji su se „nezavisnosti“ bestijalno
opasno radovali i bezobzirno vredjali Srbiju.
Tako je u Budvi izgledalo slavlje te noci 21-og maja 2006 godine.
Takva je bila radost onih koji i danas kupuju stanove po
Vračaru, beze u Beograd da se zastite od pravosudja nezavisne njihove,
hrle u taj grad da se skoluju, rade i planiraju buducnost, da osnivaju porodice,
ordinacije i firme…
Često pozelim da pitam Marovica, kad ga sretnem u setnji beogradskim ulicama,
dali ga je sramota od Srba i Srbije. Pa opet odustanem jer ne ide da udaras nekoga ko je vec pao.
ALI, mene je sramota od Srbije. Generacijama se naseljavamo tamo i docekuju nas
rasirenih ruku i širokog srca. Prirodno im je sto se osecamo kao svoj na svome.
Samo jednom me je moja osamdesetogodisnja komsinica pitala: „Vera, kazi mi sta smo
to mi Srbi uradili Vama Crnogorcima da nas toliko mrzite ? “
Ni danas nemam odgovora. Samo stid.
Vama srdacni pozdravi, radost što ste preziveli „nebeske darove milosrdnog andjela“
i sto ste nam to ispricali,
Vera Vuletic, Pećanka
Ovaj dan NIJE važan za Crnu Goru !! To je samo IZMIŠLJENA NEZAVISNOST BAGRE I VUCIBATINA
MILA I RANKA KRIVOKAPIĆA !!