2. APRILA ZAOKRUŽITE 2
Piše: Bećir Vuković
Crnoj Gori ne trebaju više od tri partije: lijeva, i desna, i nezaobilazni cenar. I puna kapa.
Nikad nijedna partija nije stremila gore. Samo se jedna oksimoronski krstila demo – hrišćanska, i trajala do prvih petlova…
Otpad od potonje komunističke partije, prosto se ukopao dolje, u zemlju, oko žila, oko korijenja, evo punih 30 ljeta. Osušilo se stablo i skršile grane, ostao samo panj – panjat obrastao lišajem i lomutinom. I, nemate ga okošta otkopavati, nego samo lopatom još zagrnuti i – pobusati – što reko savremeni epski pjesnik.
(Epilog je tragičan: misleći da su tuđi, štetočine kidale svoje korijene.)
Riječ je o partiji koja nije partija, partiji koju vode portparoli mafije, takozvanoj demokratskoj partiji socijalista u čije se prodrume pogurečke silazi gvozdenim okruglim stubama. U donje podrume – mučionice – u kojima policija mafijašima nabija plastične kese na obrijane glave, i dave, na struju priključuje istetovirana stegna, zabija cijevi u usta, u dušnike, i fotografije – dokaze – o predanosti i pripadnosti, elektronskom poštom šalje drugoj mafiji, odnosno, mafiji kojoj pripadaju policajci – mučitelji – sa crnim kožnim maskama…
(Čitam šta sam napisao, i ne vjerujem lažljivim očima, kako jadikovao stari Vujadine.)
Koliko god da ima političkog otpada, na poslednjim predsjedničkim izborima, sam narod ga je raspodijelio, i ne tražimo razloge zašto je tome tako. Što jeste jeste, nekome je pripalo i previše otpada. No, tako je kako je, i ćuti dok ne prođe, i opet put pod noge…
Zakoni kažu da se otpad prvo koncetriše u centar, pa ga docnije centrifugalne sile raznesu na sve strane, i lijevo i desno.
Ne kritikujmo narod, narod je isto što i prirodna pojava, stoji negde u vremešnim indijskim spisima.
Kad oluja podvije rep, narod će sve pospremiti, i vratiti na svoje mjesto. I vratiće onima kojima je ostao dužan. Narod nikome nije ostao dužan. Duboka je savjest naroda…
Što prije da nestanu sve strančice – tezgice – koje kontrolišu luke, carine, prelazi, magacini, stovarišta i koncerni, novinčine i televizije sa dvije kamere i dva priučena novinara, i nekoliko trivijalnih literata; mediji sa veceima sa aluminijskim vratima koja se ne mogu zatvoriti, pa gost poslije iscrpljujućeg duela nije – načisto – ima li se gdje popišati.
Da se, ti, staropodgorički fićfirići vrate kvazi izvornoj provincijskoj nezavisnoj sceni, da okuse takozvanu „novu normalnost“…
Provincija vapi za kvazi političarima, kvazi intelektualcima, kvazi filosofima, kvazi kritičkim umovanjima…
Gumicom sa glasačkih listića izbrisati strančice koje je osnovala policija.
Ko i vazda, tići poletići minornog glasačkog jata – koji ne mogu uzletjeti do linije cenzusa – već će negdje preletjeti. A, skorojevići da vrate narodu pare, jerbo na izborima nisu dobili ni onaj broj glasova koliko su napabirčili za prijavljivanje izborne liste. Da vrate svaki cent.
Kako god, dok se ne izbistri voda, dok ne uhvatimo za rogove Onoga koji na izvoru vodu mućaše – glasati Jakova Milatovića.
(Niti osjećamo niti znamo, ali duboko smo zagazili u – eru posle istine – u šifrovane definicije generacija H, Y, Z, zakoračili u proces zatiranja identiteta, udara na porodicu, udara na tatu i na jatku, udara na – pol i karakter – a mi se još prežimo po kamenjaru, još se razbrajamo ko je ko…)
Nikad niko neće dočekati – postnacionalnu eru. Nećemo ni mi, i nikakve štete, neka nas i ta čaša razmine. Pa, ipak, do kraja vijeka sve će se promijeniti, samo će kamenje i crnogorski mentalitet ostati isti.
Zato, kupite ulaznicu za veliko Finale 2. aprila, i zaokružite 2, prisustvujte Finalu svih finala – učestvujte u porazu – potonjeg postkomunističkog diktatora, postcrnogorca Mila Đukanovića.
(Bilo kako bilo, na kraju, Srbi su porazili Đukanovića. Na to se morate navikavati.)
Glasajte Jakova Milatovića, da bi u školske lektire vratili Jakova Ignjatovića.