15 godina od pokradenog referenduma: Tajkuni i DPS pojeli državu!

Na današnji dan prije petnaest godina Crna Gora je postala nezavisna država. Suverenistička strana je tog 21. maja 2006. godine na, mnogi bi rekli, pokradenom referendumu odnijela pobjedu nad onima koji su se zalagali za zajedničku državu sa Srbijom. Petnaest godina je prošlo, a građani su dobili privatnu državu jedne partije i jednog čovjeka, za šta ni ovi suvereni tada nijesu glasali.

Tadašnja vlast predvođena Milom Đukanovićem potpomognuta prljavim novcem koji je stizao sa svih strana izborila je nezavisnost države, da bi od nje stvorili privatnu prćiju za sebe i prijatelje.

Tokom 15 godina, na vidjelo su isplivale mnogobrojne afere, storeni su kriminalni klanovi, vlast je do skoro bila u rukama DPS-a koji su ovih godina vedrili i oblačili nad državom. Građani su od svega dobili mrvice, za ovih 15 godina nije otvorena ni jedna bolnica, ni jedna fabrika. Cvjetao je privatni biznis familija bliskih DPS-u. Mafijaški obračuni su postali svakodnevica, pa su građani na ulicama često gledali eksplozije automobila i surove likvidacije dva zaraćena klana, kavačkog i škaljarkog.

Država je za ovih 15 godina postala podijeljena po svim šavovima, oni koji nijesu podržavali nezavisnost proglašeni su za neprijatelje, a vremenom postali i građani drugog reda.

Država je uvedena u NATO-a iako je taj savez izvršio agresiju nad zajedničkom državom i uprkos protivljenju velikog broja građana. Crna Gora je priznala Kosovo među prvima, a iako pregovara sa Evropskom unijom više od deceniju u pregovorima nije previše odmakla zbog korupcije i kriminala. Do sada su otvoreni pregovori u sva 33 poglavlja od čega su privremeno zatvorena tri.

Promijenjen je i naziv jezika, pokušalo se i sa promjenom crkve, međutim u stvaranju privatne crkve zaustavili su ih sami građani veličanstvenim litijama. Promijenjena je i vlast 30. avgusta, ali se ni nakon pola godine nije daleko odmaklo.

Referendum i nepravilnosti

Na referendum za nezavisnost Crne Gore održanom 21. maja 55 odsto crnogorskih građana izjasnilo se za obnovu nezavisnosti dok je 45 odsto glasalo za zajednicu sa Srbijom.

Referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?“. Ponuđeni odgovori su bili: DA ili NE. Za prvu opciju su se zalagale stranke okupljene oko „Bloka za nezavisnu Crnu Goru“, dok su se za drugu opciju zalagale stranke okupljene oko „Bloka za očuvanje Državne zajednice Srbije i Crne Gore“.

Ovo je bio drugi referendum o državnom statusu Crne Gore, dok je prvi referendum iz 1992. godine imao suprotan rezultat. Ukupno 95,96 posto izašlih na referendum, u atmosferi bliskosti srpske vlasti predvođene Slobodanom Miloševićem i crnogorske oličene u Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću, tada se izjasnilo za zajedničku državu Srbije i Crne Gore.

Tokom sprovođenja referendumskog procesa 2006., došlo je do brojnih nepravilnosti, usled kojih je legitimitet zvanično saopštenih rezultata bio doveden u pitanje, a dodatne sumnje u regularnost referenduma su bile izazvane odnosom Republičke referendumske komisije prema brojnim prigovorima, koji su svi do jednog sumarno odbijeni.

Prema prethodnom dogovoru, Srbija je kao pravna nasljednica Državne zajednice Srbije i Crne Gore nasljedila članstvo u međunarodnim organizacijama, kojima je Crna Gora pristupila kao potpuno nova država.

Crna Gora priznaje Kosovo

Uprkos protivljenju velikog broja građana, vlast u Crnoj Gori 9. oktobra 2008., osam mjeseci nakon odluke Prištine o proglašenju nezavisnosti, jednoglasno donijela odluku o priznavanju Kosova i usvojila tekst zajedničke izjave vlada Crne Gore i Makedonije o istovremenom priznanju Kosova. Ova odluka izazvala je veće proteste i pobunu građana, što je kasnije i produbljivalo podjele u društvu.

Pitanje položaja Srba u Crnoj Gori

2009. godine aktuelizovano je pitanje položaja Srba u Crnoj Gori, definisanja njihovog statusa i uloge srpskog jezika. Kada je crnogorski predsjednik Filip Vujanović posjetio Srbiju maja 2009., predsjednik Srbije Boris Tadić je izjavio da je neophodno definisati status Srba u Crnoj Gori kao autohtonog naroda, bez posebnih detalja šta je to podrazumijevalo. To je vrlo negativno dočekano u Podgorici, a taj susret uzimao se kao tačka najnižih odnosa dvije strane od 2006. godine. Odnosi dvije države su varirali, da bi 2013. godine bili nikad bolji, sve do prije skoro kada je Srbija od strane DPS-a i njihovih bliskih medija proglašena za neprijatelja.

Poslednjih godina sve se više aktuelizovalo čuveno „Nikad više 1918“, osnovali su se i Komitski pokreti, koji za cilj ima propagandu usmjerenu protiv Srbije. Sve je kulminiralo prošle godine, kada je uoči izbora koji su održani 30. avgusta pojačana propaganda. Državni vrh je prijetio Srbima protjerivanjem, litije su nazivane ludačkim pokretom, s građani koji su šetali u odbrani svetinja izdajnicima. Napokom se tog 30. avgusta srušila vlast koja je prethodnih 14 godina suvereno vladala. Ipak iako je promijenjen DPS-a, istinske promjene i nakon pola godine od izbora još nijesu vidljive.

Tzv. državni udar

Crnu Goru je 2016. uzdrmala takozvana afera „Državni udar“ u kojoj  je tadašnja vlast optužila lidere Demokratskog fronta da su pripremali nasilnu smjenu vlasti. Čuveni državni udar emitovan je uživo, pa su građani svakodnevno mogli pratiti suđenja specijalnog tužioca Milivoja Katnića i sami se uvjeriti o kakvom je procesu riječ. Suđenje je trajalo više od dvije godine, da bi vlast osudila lidere DF-a i nekoliko srpskih državljana na 70 godina zatvora za državni udar. Sve se preokrenulo ove godine, kada je Apelacioni sud ukinuo presudu, pa je cijeli postupak vraćen na Višem sudu.

Afere vlasti

Građani i cjelokupna javnost su godinama bili svjedoci raznih afera, koje je nekad se čini i nemoguće nabrojati, pa su se ređale duvanska, afera S.Č., Snimak, Limenka, Telekom, Možura, budvanske afere. Poslednjih godina aktuene su Afere, Koverat i Atlas…

Glavni akteri, sam vrh Demokratske partije socijalista, koji iako je vlast promijenjena i dalje nijesu čak ni saslušani, a kamoli privedeni po bilo kom osnovu.

Nagledali su se građani afera, snimaka, koverti, navikli se na njih, a tokom ovih petanaest ih je bilo i premnogo. Toliko da su postale svakodnevica.

Kavački i škaljarski klan

Osim montiranih državnih udara i progona neistomišljenika, građani nezavisne Crne Gore mogli su uživo na ulicama da gledaju žestoke obračune kavačkog i škaljarskog klana. Žestoki momci iz Kotora, „o jadu su zabavili“ cijeli region, pa i Crnu Goru. Surove likvidacije na ulicama Podgorice postale su realnost.

Škaljare i Kavače, dva naselja u u Kotoru, nekada je spajao, a sada očigledno razdvaja tunel na ulazu u Kotor. Do razdora u samom kriminalnom klanu došlo je 2014. kada je u Valensiji nestalo oko 300 kg kokaina, i tada se klan i podijelio na Kavački i Škaljarski, i znamo koliko je to žrtava odnijelo na obje strane.

Bez bolnice za 15 godina

Tokom ovih 15 godina u Crnoj Gori nije izgrađena ni jedna bolnica. Ulagalo se u privatne projekte na primorju, pa su građani dobili elitna mjesta u Tivtu, Budvi Herceg Novom, na kojima uglavnom mogu da se slikaju. U tim gradovima ljetuju bogataši, ali i oni koji su novcem  pomogli da se nezavisnost stekne. Vlast je godinama pomagala investitore koji su im naklonjeni, ne vodeći računa o interesima građana. U Podgorici građene su zgrade,  pojedine bez dozvole, provjere, plana, ni bilo čega. Neke i sad zjape prazne, čekajući svog kupca, a gradnja je omogućivana većinom prijateljima države i partije. Sjever države, za razliku od juga, totalno je zapušten. Gradila su se skijališta, neka su u izgradnji, ali većeg projekta nije bilo.

Građanima je ostalo samo da rade u turizmu i trgovini, a vremenom su i tu tražene članske karte ili poznanstva. Iako je Milo Đukanović pred svake izbore obećavao smanjenje nezaposlenosti, jednom čak i da će zaposliti 40.000 ljudi, to se nije ostvarilo. Nezaposlenost i dan danas cvjeta, a i iseljavanje, naročito ljudi sa sjevera. Jedni idu u Podgoricu, drugi odlaze u Njemačku, Švajcarsku, Luksemburg u potrazi za boljim životom.

Vlast je pokušala sa autoputem da poveže sjecer i jug, ipak on i dalje nije završen, a dug prema Kinezima koji ga grade prijeti i novim vlastima.

Svi se sjećamo 2009. godine kada su premijeri Crne Gore, Srbije i Hrvatske, Milo Đukanović, Mirko Cvetković i Jadranka Kosor, su zajedničkim, istovremenim presijecanjem vrpce označili početak radova na izgradnji autoputa Bar-Boljare. Međutim od toga nije bilo ništa, jer je hrvatska firma bankrotirala, pa je kineska CRBC preuzela stvar u svoje ruke.

Tako je 2014. koncesija dodijeljena kineskoj korporaciji Road and Bridge (CRBC), pri čemu je Kina dala na raspolaganje i kredit – u početku je riječ bila o 800 miliona evra, ali je cijena radova u međuvremenu narasla na 1,3 milijarde.

„Autoput od nigdje do nigdje“ kako ga mnogi nazivaju probio je sve rokove gradnje, a Crnoj Gori prijeti dužničko ropstvo iako su Kinezi krivi za kašnjenje u radovima na autoputu.

Izgradnju prioritetne dionice od Podgorice do 70 kilometara udaljenog Kolašina uglavnom su i obilježili kašnjenje sa izgradnjom i ekološka devastacija dijela rijeke Tare preko koje prelazi budući autoput.Procvjetao je i biznis mini hidroelektrana, pa su mještani često bili prinuđeni na proteste i odbranu prirode. Od ekološke države, kakvom se Crna Gora smatra, ostalo je samo slovo na papiru, pa rijetko ko i o tome vodi računa.

Predviđanje

Bivši predsjednik SR Jugoslavije i jedan od najvećih srpskih pisaca Dobrica Ćosić proročki je prije  dvije decenije predvidio šta će se desiti sa Crnom Gorom, koja je tada bila u zajedničkoj državi sa Srbijom. U knjizi o epistolama iz pera Milivoja Pavlovića pod dvosmislenim nazivom „Pisma s dvostrukim dnom“, objavljena su pisma koja su od 1989. do 2014. razmjenjivali pisac Dobrica Ćosić i istoričar Vlado Strugar.

“Iz Crne Gore stižu vijesti da je to rasrbljeno i raznjegoševljeno pleme, zavedeno amerikanizmom i hedonizmom progresa, oduvijek neradno, zamamljeno, novim, najviše turističko-špekulantskim mogućnostima za nerad i lak, prijatan život, zaista krenulo u separatističku politiku. Crna Gora će postati zasebna, vazalna država, državica švercera, kelnera, šofera, sobarica i portira, službenika “tercijalne djelatnosti”. Njegoš će im sići u kolektivnu podsvijest, činiće im predmet nauke o književnosti, srpsko osjećanje će se ugasiti, junaštvo i čojstvo će samo postati folklor. Srpsko crnogorstvo će biti “nevjera”, “guba u torini”. Srbi će biti “poturice”, a “Gorski vijenac” će doživjeti svoje izvrnuto, paradoksalno ostvarenje“, napisao je Ćosić prije više od 20 godina.

Možda je i na najbolji mogući način opisao i današnju surovu stvarnost, kada na današnji dan jedni slave, a drugi ovaj dan doživljavaju kao svaki drugi razmišljajući šta bi se desilo da je bilo drugačije.  Podjela nikad više, narod nikad siromašniji, mada izgleda na današnji dan bitno je da su neki „sašili“ zastavu da slave zemlju koja ni nakon 15 godina nije daleko odmakla.