“100 godina od smrti Alekse Šantića”

U okviru književnog i kulturnog festivala Auto(r) na korzu u Nikšiću, 17. avgusta, obilježiće se 100 godina od smrti istaknutog srpskog pjesnika i akademika Alekse Šantića.

Veče festivala počeće u 20 časova na Trgu slobode- Nikšić.

O životu i djelu, velikog pjesnika, govoriće dr. Duško Pevulja i prof. Mihailo Perošević.

Moderator programa je književnica Milica Bakrač.

Šantić je rođen u Mostaru, od oca Rista i majke Mare, gdje je proveo većinu života. Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živjeo u porodici strica Miha zvanog „Adža“. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i jednu sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba. Pošto je živjeo u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i LJubljani, potom se vratio u Mostar. Iz Trsta se vratio u Mostar 1883. godine i tu zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posledica „nedavnog ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Osmanskog carstva“, kako piše o njemu Vladimir Ćorović. Bio je „prvo vreme prilično povučen“, vodio knjige u očevoj trgovini i čitao „listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći“. Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea. U njegovim pjesmama ima emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod.

Godine 1887, postao je saradnik „Goluba“, zatim „Bosanske vile“, „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine.“ Bio je 1888. osnivač i predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“, koje uzima za program njegovanje pjesme i razvijanje nacionalne svijesti. Zatim je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora „Prosvete“. Godine 1896. kada je pokrenuta „Zora“ bio je jedan od njenih prvih urednika.

Godine 1902, otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva „izdržao tri nedelje; u naivnoj pesmi „Ja ne mogu ovde“ on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu“. 1907. Mostar ga je izabrao „kao jednog od svoja četiri predstavnika“ za prvu skupštinu Narodne organizacije. 1908. je „počeo da ozbiljno pobolevati, najpre od kamena u bubrezima, a posle, iza Svetskog rata, od toboparalize.“ „Za vreme aneksione krize bio je, sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kašikovićem, prebegao u Italiju i stavio se na raspoloženje srpskoj vladi, kao što će to ponoviti i 1912. godine, na početku Balkanskog rata“. Kupio je 1910. vilu u Borcima kod Konjica, gdje je živjeo 1913. godine kada su ga austrougarske vlasti protjerale iz Mostara. U toku Prvog svjetskog rata zatvoren je kao talac i „u dva puta ponavljanoj parnici“ optuživan zbog svojih pjesama. Po završetku rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.

Za vrijeme njegovog života književna kritika je istakla dva „osnovna i jaka“ osjećanja u njegovoj poeziji. Prvo osjećanje je „žarka ljubav prema svome narodu“. Od početka to osjećanje javlja se, uglavnom, u tri vida: kao ponos junačkom prošlošću, kao protest protiv mučne sadašnjosti i kao vjera u bolju budućnost do koje će se doći kroz borbu i pobjedu koja će predstavljati vaskrsnulu prošlost.

Protest protiv mučne sadašnjosti, kao jedan od vidova u kojima se izražava rodoljubivo osjećanje, nalazi se često u Šantićevim pjesmama. Jedna od njih je ukazivanje na tešku narodnu bijedu prouzrokovanu neprijateljskim pljačkanjem – kao, na primjer, u pesmi

„O, klasje moje“ iz 1910. godine:
Svu muku tvoju, napor crna roba
poješće silni pri gozbi i piru,
a tebi samo, ko psu u sindžiru,

baciće mrve… O, sram i grdoba!

Drugi iskaz protesta je optuživanje „obeščašćenog i kukavnog doba“. To optuživanje odmjereno je prema junačkoj prošlosti i prema zahtjevima budućnosti koja je takođe određena junačkom prošlošću. U tom duhu je, na primjer, pjesma iz 1908. godine koja počinje stihom „Obeščašćeno i kukavno doba“.

Šantić je dosta pisao i ljubavnu poeziju, ali ona je kod njega uglavnom setna i odiše čežnjom. Takva je, na primjer i pjesma Jedna suza:

I kobna miso morit me stade:
što moja nisi i što smiraj dana
ne nosi meni zvijezde, no jade?
Vaj, vjetar huji… a ja mislim na te,
I sve te gledam kroz suzu što lije,
Gdje bereš slatke, raspukle granate.

Tokom života je objavio veliki broj pjesama, a od djela se izdvajaju: „Hasanaginica“, „Na starim ognjištima“, „Anđelija“, „Nemanja“ i „Pod maglom“. Najpoznatije njegove pesme su: „Emina“ (1903), „Ne vjeruj“ (1905), „Ostajte ovdje“ (1896), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „Veče na školju“ (1904), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908), „Mi znamo sudbu“ (1907), „Boka“ (1906), „Pod krstom“ (1906), „Kovač“ (1905).