Piše: Emilo Labudović
E, hvala ku..cu, konačno je riješeno pitanje bezbjednosti saobraćaja u Crnoj Gori! Više neće biti onih jezivih prizora smrskanih automobila, mrtvih i povrijeđenih građana, na žalost – sve mlađih, a takozvane „crne hronike“ u medijima biće zamijenjene šarenim stranama i dječjom razbibrigom. Sa čuvene raskrsnice u Murini uklonjena je tabla koja je upućivala da se skretanjem ulijevo (gledano iz pravca Andrijevice), uz serpentine nepoćudnog Čakora pa onda sličnima niz Bjeluhe, stiže u Peć. A Peć je, ljutio se Nimambegu, Đeka, Đeljošaj i ostale balkanske perjanice u Crnoj Gori, još uvijek u zemlji Srbiji. Makar sve dok njihova miljenica, silom oteta i okupirana državolika tvorevina ne bude međunarodno priznata i kao takva primljena u Ujedinjene nacije. A to će biti – na kukovo ljeto.
Odavno se ne čudim podaničkom mahanju repom države na svaki albanski mig, na silu kojom su oni već ogradili svoje, pa Nik ne da u Tuzi a Genci u Ulcinj, koliko me je začudilo beslovesno objašnjenje Uprave za saobraćaj koja je naložila hitno uklanjanje znaka iz razloga „bezbjednosti saobraćaja“ i „uznemirenja javnosti“! Bože, vidiš li Ti sve ovo? I ne samo objašnjenje, već i brzina reakcije na kojoj bi Upravi za saobraćaj pozavidio i Usein Bolt lično.
E, sad, na pitanje kako tabla koja upućuje i obavještava može da utiče na bezbjednost saobraćaja, i pored činjenice da imam vozačku dozvolu, ne mogu da odgovorim. Viša je to matematika za mene, priznajem. Ali zato imam pitanje i za Upravu, a bogme i za sebe, koju je to „javnost“ uznemirila sporna tabla? I kakve veze ima javnost Tuzi, Ulcinja i Gusinja sa javnošću jedne stradalne Murine? Ili su, možda, a da mi ne znamo, prethodno pomenuta gospoda već udarila granicu i preko „njihovog dalje neće moći“! Ili će odmah zakojevitezati „Djeco, o djeco“ put Brisela, Londona i Vašingtona?
Na veliku žalost, „javnost“ Murine je odavno oguglala na svakakva „uznemiravanja“. Doduše, iz opštine se svim silama trude da im ne povređuju rane pa sam, sjećam se, i kao poslanik, uzalud posredovao i pokušavao da porodicama strijeljane djece omogućim da na ogradi takođe strijeljanog mosta postave tablu za podsjećanje. Doduše, ne direktno, ali raznim administrativnim začkoljicama mi je stavljeno do znanja da bi ta tabla „uznemirila“ nekog i neke. Ona u Morinju ne uznemirava nikoga, ne ugrožava bezbjednost saobraćaja i ič se ne tiče Uprave za bezbjednost saobraćaja. A ni Đeke, Nika i Gencija, pogotovo.
Da se razumijemo, odavno mi je jasno ko smo, gdje smo i kakvi smo, i kao država i kao narod, i ovi redovi nijesu izraz nekog iznenađenja. Jer, na žalost, ovdje odavno ne važi ona Matijina „blago iznenađenima“! Ali se, sa iskrenom žalošću, prisjetih da su u tom pravcu ne samo Peć već i Pećka patrijaršija čijeg je trona egzarh Mitropolit ovdašnji. I da se tim pravcem oduvijek išlo „onamo, namo“, za brda ona“, gdje se, pjevao je Nikola kojem još uvijek pjevamo, „doma dolazilo“. I da je pravac Murino – Čakor – Peć decenijama i neodvojivo i neizbježno bio dio svih zimskih vremenskih izvještaja i prognoza bivše Jugoslavije…
Bilo table ili ne bilo, Đeka, Nik i Genci, a i Uprava za saobraćaj sa njima, moraju da znaju da „javnosti“ Murine i čitavog Sjevera za pravac prema Peći, Metohiji i Srbiji ne treba nikakav putokaz. To je svima nama „odozgo“ u krvi i u genetskom lancu neizbrisivo upisano. Onamo, ‘namo, sve do Prizrena. Kad, tad.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
