ZLO PROLJEĆE NA BRANKOVOM MOSTU

Piše Emilo Labudović, braniocima beogradskih mostova u proljeće 1999. godine

Crno je nebo noćas nad Beogradom
Crna je tmuša
Pogasila zvijezde
I Mjesec survala u Panonsko more
Proljeće je, pupe jorgovani
A još studi nad gradom
I glasnici smrti jezde.
Crno je nebo
Crno kao vaša duša
Čije je slomljene prozore
Prekrila paučina
Pa noćas na nas iz mraka….
Podmuklo, sa visina.
I ne da da razdani.
Crno je nebo i crna kiša.pada
Odnekud, iz bezdana
Iz dubina
Kao da i nema neba
Kao da je sve beskrajna crna raka.
Proljeće je, a ledno,
Bije noćnik sa Zapada
Niz Savu u vrbove svirale svira,
Nasrće na trnje,
Alasima prijeti
Crno je da nikad nije bilo crnje
Beograd se noćas vidi iz svemira
Beograd je noćas jedini svetionik na planeti.

Ima vas, kažu, trista miliona
A mi smo, kao i uvijek, sami
Znači – u punom sastavu
I evo nas, do jednog, na mostu
Kao na braniku
Vesela, šarena kolona
Kao žetelice u polju
Poslednje luče u tami
Razastrli smo srce kao zastavu
Raširili ruke –
Nadamo se gostu
I krvniku
I čekamo, hljebom i solju.

Olovno je nebo nad nama
Iz njega olovna kiša
Pada u naše oči
Nebu okrenute.
Mi pjevamo,
Vi slobodno ćutite
Čujemo vas i kad sve se stiša
Sred mrkle noći
Naša vas srca slute,
Mračne i opake
I sve znamo
Znamo da nas uhodite
Iz daleka,
Skriveni za oblake,
I drhtite dok nišanite u nas.
Ali, neka!
Mi pjevamo!
Nije nam ovo prvo
Mi i ne znamo za bolje.
Mi mo oni koje su, i zbog vas,
Nabijali na kolje,
Vješali o drvo,
A smrt nam dolazila kao utjeha i spas,
I svitala nam prije zore.

Naše su oči nebu okrenute,
U njima se gnijezde laste,
Gledaju u tamu, a pune su sjaja.
Ako bi ste, makar i na čas,
Pogasili zlokobne misli i motore
Čuli bi ste kako nam srce raste,
Raste do beskraja
I kako breca poput sabornih zvona
Zato slobodno zažmurite
Ne trebaju vam radari i sateliti,
Samo nam u srce nišanite –
Ne možete promašiti!
Naše je srce noćas – vasiona!

Crno nam nebo noćas na ramena slijeće
Slijeću vaše bombe
Iskričave kao svici sredinom juna.
Lete aveti,
Zavjera i nevjera…
Smrt leti
Pravo u naše oči, nebu okrenute.
Crno je nebo
A u nama nebni proljeće
Razvedrava srčane katakombe
I dušu opija mirisom kaćuna.
Crne se magle dižu sa sjevera
I crni se oblak, gradonosan i ozebao,
Širi preko šumadijskih međa.
Kisnu minute
Kao pod strehom ptice
A mi pjevamo!!!
Dopire li do vas jeka?
Pjevamo, mada znamo
Da vas i naša pjesma vrijeđa,
Da bi ste se mogli od jeda rasprsnuti
Kao mjehur sapunice
Ali, neka,
Mi čekamo na mostu kao na krst razapeti
Da stigne vaša strijela ognjena
I znamo, sve znamo,
A znamo i umrijeti
Jer ne nadamo se više
Ni pravdi ni osveti,
Ni Boga više ne prizivamo,
Ali ne možemo na koljena!
Sramota bi nas mogla nadživjeti!!!

Nad Beogradom je večeras mrak.
Sa crnih vidika
Dolijeću vaše crne ptičurine,
Klepeću crna krila, grakću zloslutnice,
I zadah vaše truleži truje zrak.
Proljeće je, a sniježi.
Kao pčele roje se crne pahulje,
Iz oblaka crnog, studenog,
Zasipaju puteve i doline, nemilice,
Skapava cvijet sa šljivika.
Krvave suze plaču iz crnih nebesa
U naše oči, vama okrenute
Kao nišani
Iz kojih svjetlost lije,
Slapovi svjetlosti
Kao bijele svatovske košulje.
Mi čekamo,
Ovaj most je naša poslednja adresa
I ovdje smo – do jednog!
Čekamo, veseli i raspjevani,
U lice vam se smijemo.
Čekamo da konačno potpalite lomaču
Vi, jahači Apokalipse,
Inkvizitori nove Inkvizicije…
Da dušu ogrijemo!

A sve ste već zacrnili
Zapalili i crnim zagasili
Osim ovog vodoskoka u našim očima
Što pršti na sve strane
I noćas je jedino što u mraku sija
(Vama u grlu kost)
I sve ste već ogadili, okužili bez lijeka,
Urnisali i uranisali….
Ali, neka, ne damo vam ovaj most!!!
Ne, makar dok nas živih ima.
Ovaj most je večeras Srbija!
A ako ga i pogodite
(Nije vam teško, ne treba da nišanite)
sa te visine, crne i daleke
Ostaće makar jedan od nas,
A za vas dosta,
Da ovu rijeku naiskap ispije
Kao šljivovicu,
Jer mi smo uvijek preko rijeke
Naročito onda kad nije bilo mosta!!!

A ta vododerina,
Ta brazda, suva kao staračka bora,
Biće ožiljak srama na vašem licu,
Pečat bruke
Po kome će vas naš zajednički Otac poznati
Kao što je poznao Kaina
I njegove krvave ruke!

(Beograd, mart 1999. godine)

Emilo Labudović