Piše: Sibin
Kant veli kako čovjek nipošto ne bi smio da propituje porijeklo Zakona, jer ga u tom slučaju itekako podriva. Fuko, koji svakako nije bio kantovac, u eseju o Moris Blanšou, objašnjava kako je zakon nevidljiv, no ukoliko ga se neoprezno dotaknemo, automatski materijalizuje svoju silu. „Ja, suveren, koji sam izvan zakona, kažem da ne postoji ništa što je izavan zakona.“ (Đ. Agambe)
Sve ovo, naime, nabrajamo da bismo podsjetili kako u kapitalizmu kao i u feudalizmu zakon jasno pokazuje kako postoji na temelju toga što nije jednak za sve. Tramp je trabunjajući u predizbornoj kampanji otišao tako daleko pa je sebi dopustio reći da bi izbore dobio sve i da potegne pa na Tajms Skveru ubije pred očima svijeta običnog čovjeka!
Od ove situacije suverena i zakona i nas ostalih, gore je samo biti – s onu stranu žice, izvan zakona, kao obezdomljenik i tuđinac, onaj koji je prekobrojan i na putevima očajnika, nešto poput „živog-mrtvaca“ ili bivšeg čovjeka koji je preživio kataklizmu, virus ili rat robota ili sudar sa kometom.
Mnogi, inače neoprostivo glupavi holivudski filmovi upravo se bave tom temom kad se suočavamo sa situacijom čovjeka kome CIA iz kompjutera briše identitet i potom se ostrvljuje na njega.
Na biološkoj razini onaj kojeg država goni je živ, ali stavljen izvan zakona, bez isprava, bezimen, on je hodajući mrtvac i neka vrsta negativnog uljeza koji se mora istrebiti. To se, upravo događa sa onima koji su s onu stranu žice, osuđeni da do smrti borave u krajnje neuslovnim kampusima, jer su im ratni promašaji Amerike i njihova neisplativa borba za ovu ili onu teritoriju sada sve to surovo naplatili.
Predati bijelom svijetu i beskrajnom pustašestviju po njemu, bezimeni ‘bezemljaši’ zavise od naše milosti, od koje zavisi i Asanž i zbog toga će najvjerovatnije biti osuđen na smrt, jer ko se za nas bori ili se nama ovakvim danas obraća za pomoć, tome, zapravo pomoći nema, budući da je naša surovost ravna zakonu koji se selektivno sprovodi kako u ovoj vukojebini tako i u zemljama koje slove za najveće sile.
Bilo da preko tevea gledamo povlačenje američke vojske iz Avganistana, ili da pratimo šta u slučaju Asanž čini lukavi London, ono što otkrivamo je zločin sa ljudskim likom, danas, u XXI vijeku doveden do perverzije, još upakovan u lažni politički vokabular o nezaustavljivo narastajućim ljudskim pravima, u stanju je da nas istjera iz kože ili učini indiferentnim mamlazima.
Dakle: za jedne zakon ne postoji, za veliku većinu postoji kao aparat monstruoznog ugnjetavanja, za treće on je nedostižni raj iz koga su zauvijek protjerani i već zbog toga nisu drugo do hodajući mrtvaci od kojih smo odvojeni kao od inficiranih ili novozaraženih. Zaista, socijalna distanca tek će imati pokazati šta kao sintagma sve sobom podrazumijeva.
