Marko Kentera, nekadašnji direktor i dugogodišnji selektor JU Grad teatar
Postoji ona šačica ljudi koji ne rade u državnim institucijama nego ih stvaraju iz sopstvenog daha.
Tako je i s Milom Baljević, ženom koja gotovo četrdeset godina diše zajedno sa budvanskim knjigama – i one s njom.
Kad se danas izgovori ime Mile Baljević ja čujem i neki tihi šum papira, zveckanje ključeva od stare zgrade Zeta filma, dim cigare kako mi se provlači kroz kosu i smijeh koji se prelama između polica.
Njene anegdote, koje sam slušao poslednjih godina, zaista su mi uljepšale svaki trenutak proveden sa njom u Budvi.
U Budvu je inače došla negdje 1985. godine — mlada, puna snova i srcem koje je još tada znalo da neće moći da ćuti.
Udala se ranije za Luku Baljevića, pravnika, stabilnog kao paragraf, upornog u svojim uvjerenjima, i sa njim stvorila dom u kojem su odrasla tri djeteta ali njena istinska kuća bila je biblioteka.
Od 1985. pa sve do današnjih dana, ta bibliotečke zgrade, jer ih je promijenila više nego što bi iko poželio, bile su njena druga kuća.
Nekada je biblioteka bila u zgradi Zeta filma, Budvani se možda sjećaju tog prostora? Nestala je kasnije kao što dim Miline cigarete iščezava svakih 5 minuta i kao što će, a to je glavna tema ovih dana, iščeznuti i Slovenska plaža i još neki simboli Budve.
Tamo, u Zeta filmu, ste pored Mile mogli da sretnete zaista neke sjajne Budvane.
Knjige su u Zeta filmu stajale kao loše poređane sardine u limenci, a vazduh, odmah po ulasku, meni kao djetetu je mirisao na vlagu i prašinu pomiješanu s mastilom.
Mila, koje sam se kao dijete i bojao, zbog stalnih ukora da kasnim sa vraćanjem knjige i volio da je vidim, zbog preporuka šta je važno da pročitam, bila je nekako dio tog polumraka, gdje je tada isijavala svjetlost koje više u Budvi nema.
Ako mogu tako da kažem – Mila nije čekala bolje dane, radila je sve da ih ona sama stvori.
Kad su joj rekli da će se biblioteka preseliti, da se mora “racionalizovati”, “modernizovati”, da se prodaje Zeta film, i da je to neka nova Budva, Mila je organizovala revoluciju.
Hajdučka krv uvijek je proradila kad je to trebalo da se desi pa je sama organizovala štrajkove, pisala saopštenja, raspravljala s političarima, arhitektima, činovnicima.
Znala je da knjiga bez prostora nije ništa, ali da prostor bez duše još je manje.
Kad su konačno odlučili da je „strateškog značaja“ da premjeste biblioteku i da ugase Zeta film i time važan dio naše duše — nije poslala radnike. Sama je, sa šalom preko ramena i cigaretom na usni, premještala knjige.
Zamišljao sam kako bi neke polako obrisala rukavom, kao da im se izvinjava što ih mora dirati i nositi u nesigurnost.
Bila je, u mojoj glavi, kasnije kada mi je to prepričavala, to scena koja bi zaslužila film: žena u sivilu administracije, s duhom crnogorsko bosanske revolucionarke, koja nosi knjige kao da nosi sopstvenu djecu.
Onda su došle i ove poslednje godine intenzivnog stvaranja.
Pod njenim rukovodstvom, Narodna biblioteka “Miroslav Luketić” Budva , za čije je novo ime sama najzaslužnija, postala je gradski hram, a ne ustanova.
Festival “Ćirilicom” — njen ponos i ljubav — prerastao je granice Budve i Crne Gore.
To nije bio samo skup književnika; to je bio susret kulture, jezika, identiteta a kasnije i odličnih pozorišnih predstava, koje su je vjerovatno na kraju koštale radnog mjesta i direktorske funkcije.
Na Trgu između crkava i ispod Citadele, pod zvjezdanim nebom, čitale su se pjesme, prikazivale knjige, govorilo o pismu koje nas spaja. Kasnije su dodate i izložbe i pozorišni program, atmosfera je bila sjajna i uzavrela.
Mila bi i tada stajala u publici, cigareta u ruci, ponosno i mirno, kao da mi kaže: “Ti se mali debeli skloni, evo da vidiš šta je balet – knjige znaju da plešu.”
Ona je bila ta koja je pokrenula niz radionica, festivale „Knjiga pod Feral“ od knjigom i „Male morske pjesme i priče“ i još nekoliko odličnih festivala i, najvažnije, digitalizaciju zavičajne građe — spasila hiljade stranica, starih razglednica, rukopisa, zvučnih zapisa.
U vremenu kad su mnogi zaboravljali da prošlost ima vrijednost, Mila ju je upisivala u trajno pamćenje.
Ne mogu zaboraviti ni projekat “Digitalna memorija Budve”, to je svojevrsna mapa sjećanja jednog grada koji je, zahvaljujući njoj, postao svjestan sebe.
Za taj rad stigla su i priznanja – “Zlatna značka” za doprinos kulturi Srbije 2024. godine kao i nagrada za njegovanje kulturne baštine na Međunarodnom sajmu knjiga u obrazovanja u Podgorici ali i aplauzi, i topli tekstovi, i nebrojeni čitaoci koji su joj zahvaljivali što je biblioteka postala prostor slobode, ne samo tišine.
Mila nije meka osoba.
Govori kratko, ne voli javne nastupe nikako, nastupa sa ironijom koja reže i sa izuzetnim šarmom koji oprašta.
Rasprave pa i svađe među nama nisu rijetke.
To su oni bratsko sestrinski crnogorsko bokeljski obračuni, gdje ona uvijek ima zadnju. Ali i gdje nikad ne bude pravog pobjednika.
Njen rječnik — da, začinjen je onim “solima” koje posle nikako nisam mogao da nađem u rečniku, ali kad ona to izgovara, to je takvo uživanje da se niko ne ljuti, štaviše.
Znam da iza svake oštre riječi, kad je bilo, stoji pravičnost jer je ona neka reinkarnacija partizanske heroine, uvijek sa najmanje 4 bombe i bajonetom.
Mila je savršeno sposobna da izgrdi čovjeka i u istom dahu mu ponudi cigaretu pa opet da ga grdi.
To je njena životna poetika: direktnost bez zle namjere, strast bez zadrške.
Nisam je mogao zamisliti bez te cigare, bez one ruže navike, kako ju je sama zvala. I bez one rečenice koju je stalno ponavlja — “Sjedi krivo, zbori pravo.”
To je njen životni kredo: nije važno kako izgledaš dok govoriš, važno je da ne lažeš.
A onda — politika.
Uvijek ona, kao đavolja sijenka, kad sve drugo zablista.
Mila je, u jeftinoj političkoj trgovini, uklonjena sa mjesta direktorice. Ne zato što je zgriješila, nego zato što je postala zgodna tačka razmjene u političkoj trgovini.
Vladajuće partije u Budvi, u prividu snage, odlučile su da podijele karte lokalne moći, pa se i biblioteka našla na stolu, među plijenom
Ironično, zar ne?
U zemlji u kojoj se malo čita, upravo je žena koja je stvorila čitalačku publiku žrtvovana među prvima.
Obećavali su da nema politike a sad tvrde da je sve ovo prava „platforma“ za izgradnju budvanske budućnosti.
Bilo je dakle obećanja da ustanove kulture neće biti uvučene u politiku. Bilo je poslije i laži, kao što obično biva.
Meni je važno da je Mila i sada ostala ista. Bez gorčine. Samo s blagim osmijehom, onim koji ne prašta, ali razumije.
Ja joj, priznajem, godinama govorim — “Kad te penzionišemo, a nadam se da će to biti brzo, biće torta!”
Šalimo se dugo na tu temu.
Torta sa čokoladnim slovima “Ćirilicom” i valjda jednom cigaretom u sredini, umjesto svjećice.
Eto, dočekasmo da tortu pravimo ne iz radosti, nego iz potrebe da nešto obilježimo. Da joj kažem hvala.
I zato pišem ovaj tekst — jer ako već ne možemo da zapjevamo i zajedno pojedemo tortu – možemo da zapišemo a slova stotina knjiga čiji je bila izdavač će da nastave da plešu i pjevaju
Mila Baljević ostaje kao simbol vremena kad su knjige imale čuvara, a kultura dostojanstvo. Kad biblioteka nije bila samo zbirka, nego živi organizam, centar svijeta u malom gradu.
U njenom pogledu, djelovanju, reakcijama i hodu stalno postoki tvrdoglavost, u njenoj tišini — beskrajna toplina.
Nije slučajno što su čitaoci u Budvi dolazili “do Mile”, a ne “u biblioteku”. Jer dok je ona vodila biblioteku, svaka knjiga kao da ima srce.
Torta čeka.
A Budva, ako zna da pamti a sve češće zaboravlja, ima i zašto, onda zna i kome duguje svoje najtiše a najljepše stranice.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
