Piše: Mitar Radonjić
U poslednje vrijeme sve više vremena provodim u razmišljanju o raznim temama. O nekim od njih i pišem a o nekim samo razmišljam. U jednoj od prethodnih kolumni sam čak i pomenuo fenomen ,,goveda na krovu“ i donekle se bavio time ali, nekako, valjda s’ proljeća, misli se vrate pa se pozabavim po kojom temom ponovo.
Zahvaljujući činjenici da sam se igraom sudbine zatekao u Danilovgradu (a najiskrenije se nadam ne zadugo ) imam i te kako mnogo primjera da pišem o fenomenu ,,goveda na krovu“.
Ali, ne bih ih nazvao govedima, jer bih zaista uvrijedio te plemenite životinje a ovi paramecijumi humanoidnog oblika bi samo nastavili da bivstvuju i štetu proizvode.
Smatram da sam zahvaljujući svojim životim borbama koje od moje 18-te bijem sasvim sam, iskustvu koje imam ali i školskoj i stručnoj spremi i te kako relevantan da ukažem na ovaj fenomen – i to ni u jednom trenu uvredljivo po bilo koga.
Nakon pada bivše vlasti 2022-ge godine, čemu sam itekako doprinio svojim političkim angažmanom, meni je moja borba donijela to da umjesto mene, sasvim nezasluženo neko drugi ,,uskoči“ na mjesto gdje sam ja trebao i to samo zbog toga što sam ja čuvao obraz a taj neko nešto drugo.
Tu dolazimo do ključnog momenta – kako i zašto?
Logika stvari je da su za sve promjene potrebni ljudi jel’ tako? E pa, u novoj konstalaciji je bilo najviše mjesta za one ,,ljude“ koji su konvertitstvom došli do pozicija. Čast izuzecima i onima koji su imenom i prezimenom stali na liste koje su osvojili vlast, mada i tu ima kukolja.
Važno je znati da je meni moja borba dala, kada o Danilovgradu govorimo, to da gkedam one koji su po više decenija bili studenti na rukovodećim pozicijama, one koji su sa sudskom zabranom napustili porodični dom i preselili se u Podgoricu da mi šalju poljupce i govore kako (CITIRAM) ,,se sa narodom u Danilovgrad igraju kao na soni“, one koji su pod tužilačkim istragama zbog zloupotrebe službenog položaja na mjestima sekretara, one koji su bez dana radnog staža ukrkali u udobne direktorske fotelje, one koji su me molili i kumili da im, kako sami rekoše, nabacim koji projekat da sad sjede u upravnim odborima i one koji su do juče obijali pragove svake partije ne bi li našli uhljebljenje sada mudruju sa skupštinskih govornica i to je zaista pravo lice ovog grada.
Ali, šta ovu kamarilu koju pobrojah zapravo povezuje? Činjenica da se sektaški drže zajedno u svom mediokritetstvu i trudu da zadrže status kvo!!!
Kako to pokojni Lane Gutović lijepo reče – neće oni da odaberu potpunu budalu, beskorisna im je. Neće ni pametnog i ostvarenog jer takav vidi i ne pristaje da bude dio te žabokrečine. Njima treba mediokritet – dovoljno sposoban da shvati da nije mnogo bitan, da zna da radi tek toliko koliko je dovoljno da pregrmi dan i da zna kvalitetno da klima i ćuti!!!
E zbog toga nam je mediokritet najtraženija roba koliko mogu da vidim.
Kad sam to shvatio, sva me je ljutnja i razočarenje prošlo!!!
Plivaju mediokriteti kao zlatna ribica u akvarijumu, ali do kad će, pitanje je?“
(Mišljenja i stavovi izneseni u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi portala Borba)
