“Zaraženi smo virusom straha od onoga šta su bili i u šta su vjerovali naši preci”

0

Hristos Vaskrse!

Uz ovu, uvijek aktuelnu, Njegoševu mudrost, lijepo ide i ona narodna kako su ”u strahu velike oči”. A te sam ”velike oči straha” vidio prije neki dan kada me je nepoznati prolaznik slikao telefonom ispred Cetinjskog manastira dok sam stajao sa kaluđerom i razgovarao (službeno, naravno), na distanci manjoj od dva metra. Kaluđer mi je odmah rekao da mu se čini kako smo uslikani, a ja mu odgovorih: ”Ma šta ti je, oče, učinilo ti se. Momak je pričao sa nekim telefonom. Ko bi, normalan, slikao mene i tebe dok pričamo”? Ispostavilo se da je monah bio u pravu, jer je ubrzo stigla opomena iz policije. Prijavljeno je, uz dostavljene slike, da su ”dva popa” u sred bijela dana, stajala – zamislite – ispred Manastira, na nepropisnoj distanci!

Neka se prebroje čitaoci ovog teksta koji već ljuto žale što me policija nije odmah uhapsila (umjesto što je slala opomene), ali duboko vjerujem da je daleko više onih koji su zgroženi postupkom ”prolaznika”. Jer, po kojoj matematici su ”dva popa ispred Manastira” veća opasnost po sebe i ljude od recimo ”dva radnika na gradilištu”, ili od ”kasirke i kupca” u marketu, ili recimo – ”dva policajca na kružnom toku”, ”dvije pekarke pred pekarom”…itd, itd…? Ukaljani obraz ”prolaznika” ne pamtim, a nadam se da će mu isti biti čistiji i humaniji kad skine masku ove groteskne predstave. Predstave u kojoj pristajemo na uloge špijuna. Ubijeđeni da ”Bogu službu činimo”. Pri tom – sprovodeći oštrije mjere od onih zvanično propisanih!

Moramo biti oprezni, i treba da poštujemo sve državne i zdravstvene propise donijete u ovoj situaciji, ali ako se borimo za život, onda taj život ne smije da stane. U protivnom se krećemo u paradoksalnom pravcu samoubistva – da bismo, navodno, sačuvali život. Ne smije život stati, ne samo u pogledu zdravlja, kretanja, udisanja vazduha – a sve to shodno propisanim mjerama – nego život ne smije stati ni u pogledu morala. Ko nas je i kada naučio da policiji prijavljujemo komšije, prijatelje, braću – čak i onda kada oni ne prave nikakav prekršaj? Zar će korona virus da zaustavi ono ljudsko (međ)u nama? Ako hoće – taj virus nemorala biće gori od kovida. Jer biološki virus je jedno beslovesno stvorenje kome stručnjaci pripisuju određenu inteligenciju, ali definitivno taj nema obraza ni časti. A ljudi su stvoreni po ”obrazu” Božijem, pa se, kad ostanu bez njega, smatraju i nazivaju – bezobraznima.

Treba poštovati mjere koje štite zdravlje, ali jednako tako moramo sačuvati i ljudsko dostojanstvo, da bismo – kad sve ovo prođe, a proći će – ostali da živimo kao ljudi. Bar mi Crnogorci, nekada smo znali, da ima postupaka poslije kojih – ako ih čovjek učini – ne vrijedi dalje preživljavati. Zato Njegoš brine što se često dešava da ljudski obraz biva ukaljan strahom za ovaj život. U prevodu na savremeni jezik – obraz je preči od života.

Jasno mi je da u vanrednim stanjima poput ovog nema prostora za veliku raspravu oko izrečenih mjera, ali me prođe jeza od ove naše domaće ”zaljubljenosti u strah”. Od nestrpljenja kojim se čeka ”komanda s vrha” da bi se – sačuvao poredak, odbranila država, spasio život… nebitno. Društvena odgovornost se ogleda baš u ovakvim zbivanjima, međutim – tu priči nije kraj. Način na koji se ta društvena odgovornost iskazuje oslikava i različite tipove društvene svijesti. A tu je spektar širok: od prosvećenog i pravno uređenog društva (u kom je rodoljublje skopčano sa etikom i standardima jednakim za sve) do zajednica kojima su baš ove ne-prilike okidači za početak utrkivanja u nepočinstvima. A što je veća diktatura i jednoumlje, to su veće šanse da to nepočinstvo nekom alhemijom postane herojstvo.

A da ne govorimo o širenju panike i straha, koji su upravo u suprotnosti sa zdravstvenim standardima propisanim za ove situacije. Svi smo čuli za mjeru da se vjerski obredi u vjerskim objektima obavljaju bez prisusutva građana. Ali – na jednoj sahrani, u najužem porodičnom krugu, smije li doći pop, na poziv porodice? Nije jasno propisano?! Pa ipak, mitropolit Amfilohije je već odavno medijski ”stijeljan” zbog takvog postupka! Komunalci koji su bili neophodni za sprovođenje sahrane (njihova javna služba i umijeće) nijesu prekršili propise, ali Amfilohije jeste?

A zašto se slikaju popovi?

Što kaže naš narod – ”oči ne pomažu”! Nešto se desilo sa našim očima, pa ”ne umiju ”da vide kako je sveštenička služba jednako javna i društveno korisna, bar kao građevinska, komunalna, pekarska ili ljekarska. Da – uz sve potencijale da svaki pripadnik navedenih službi može da napravi i neke katastrofalne greške – one, kad se rade kako treba, donose društvenu korist, svaka na svoj način. Međutim, neko je napravio ”pripremu” za animozitet prema sveštenicima.

Još dok smo se borili za popravku ili zamjenu antiustavnog zakona, bili smo etiketirani kao ”protivnici države”. Pred samu pojavu epidemije u Crnoj Gori, imali smo iskazanu spremnost predstavnika Vlade da ”razgovaraju o promjeni” pomenutog zakona. Oni, takvom spremnošću, nijesu postali izdajnici države, ali Crkva – nastojanjem da se zakon izmjeni – jeste ostala neprijatelj, u glavama onih koji su ovoj Vladi odani.

Prije toga, Crkva je nekima bila problematična zbog pridjeva ”Srpska” ili zbog trobojke u njenoj službenoj zastavi, ili zbog toga što su neki njeni sveštenici državljani Srbije ili BiH – iako imamo selektora državne reprezentacije koji je upravo taj – strani državljanin. Fudbalsku i ljudsku legendu Hadžibegića pominjem da razobličim ludilo onih koji ne gledaju kako neko obavlja svoj posao, nego odakle ko dolazi. Većinom Crnogoraca rukovodi strani državljanin! Može u fudbalu, a ne može u parohiji?! A ne bismo imali ni parohije, ni bogosloviju, ni vladike u crnogorskoj knjaževini i kraljevini da nije bilo ”izvanjaca” u mantiji.

A sad su – u velikim očima straha – pravoslavni hrišćani postali opasni po zdravlje zbog svog obreda! Takve gadosti pišu (opet oni!!!) strani državljani. Ali najednom, na ovu djelatnost stranaca nijesmo gadljivi, nego ih širimo prostorima koji sebe zovu ”crnogorski mediji”! A uđimo samo u crnogorske muzeje, pročitajmo crnogorsku istoriju, oslušnimo naše narodno predanje – pa ćemo kao učesnike baš takvog obreda prepoznati naše pretke. Bar one od Ivana Crnojevića do danas. Zar oni nijesu znali za zarazne bolesti? Je li ritual kome su pristupali spomenik njihove neprosvećenosti? Ili je ovdašnja anticrkvena propaganda spomenik – makar – nedostatka principa i podjednakih aršina za sve?

Zaraženi smo virusom straha jednih od drugih u savremenosti, i straha od onoga šta su bili i u šta su vjerovali naši preci. Strah nas je toliko izobličio da ako stanemo pred ogledalo, i tu ćemo, vjerovatno, tražiti dovoljno veliku distancu (samih od sebe) kako ne bismo vidjeli ko smo i kakvi smo stvarno. Da nam ne bi – od nas samih – prešlo nešto zarazno. A kakav je to život bez sopstvenog odraza?

Vaistinu Vaskrse!

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.