Piše SIBIN
Demokratija u najkraćem nastoji umrtviti, sedatizovati, otupiti politiku, naročito onu koja je sklona sve podrediti sebi, koristeći stabilnu strukturu moći u cilju potčinjavanja decentriranog puka, mada, ruku na srcu, subjekat u korijenu svog pojma znači – onaj koji je potčinjen, i postoji zahvaljujući tom ropskom procesu kroz koji je prošla „njegova“ subjektivacija.
Ovako: da nije desnice, crkve, ravnozemljaša, huligana, Zapad bi umro od dosade (da parafraziramo Ničea koji je umjesto sa lampom čovjeka tražio sa upaljenim dinamitom).
Samo su otuđeni međuljudski odnosi i morbidne porodične sage sa zatamnjenom prošlošću, ono što u, npr., Švedskoj pisac može da obrađuje; život, kao takav, tek je linearna dosada, obezbijeđena smrtnost koja se potuca u sferi svoje lične konačnosti.
Otud su ljudi nemaštoviti, naivni, mehanički, predvidljivi, asocijalni pa i autistični, da kojim slučajem nisu seksualno devijantni (što je posledica predugog boravka u nedodirljivoj fantaziji o sebi) čime se bave detektivske (krvoločne i maksimalno komercijalizovane) priče, bili bi na ravni životinje.
Sa svojim vječitim vašarištem, improvizovanjem, akrobatikom u vazduhu, te odsustvom smisla za stvarno, Balkan, ipak, ovakav kakav je, brdovit i pun baruta, nadrkan i neznaven, ostaje u određenoj mjeri autentičan, o čemu govori i Sioran, specijalista u davanju dijagnozne sklerotičnom Zapadu, koji je salonski potrošen i naposletku duboko umoran od sebe. Sa tolikom istorijom, kolonijalističkom i umno prevratničkom, Evropa, ta stara dama u crnom krznu, sad prisustvuje sopstvenoj sahrani.
Zaista: u Evropi su još jedino interesantna groblja i muzeji! Bez sumnje, tamo putujemo kako bismo upoznali mrtve, mi enciklopedisti koji obožavamo da se šetamo grobnicama i po ćumezima, gdje su boravili naši idoli, od Mikelanđela do Modiljanija, umjetnost je veličala Božije djelo kao i trotoar.
Međutim, došao je kraj velikih priča, i politika, revolucija i startovanja sa nulte tačke. Da nije klimatske krize, bio-bombe, kapitalizma koji je otac bijele kuge i smrt kulture koja nema više nikakvih izgleda za budućnost, krepali bismo od zijevanja kao salonisti osamnaestog vijeka, razmjenjujući dokone riječi ogovaranja sa ispraznim ljepoticama i vještačkim intelektualnim snobovima koje je imao priliku, a sve na svoju štetu, izbliza upoznati Prust, teški asmatičar čija je rečenica duboko disala.
