ZAGREB TRAŽI OBEŠTEĆENJA, IMOVINU, JADRAN I PREVLAKU – PODGORICA ĆUTI!

Objava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića nakon sastanka sa premijerom Milojkom Spajićem u Tivtu možda najbolje pokazuje u kakvoj se poziciji danas nalazi Crna Gora kada su u pitanju odnosi sa Hrvatskom.

U samo nekoliko rečenica Plenković je pobrojao gotovo sva otvorena pitanja koja Zagreb godinama stavlja na sto pred Podgoricu. Obeštećenje logoraša, pronalazak nestalih osoba, procesuiranje ratnih zločina, povrat imovine hrvatskoj manjini, školski brod Jadran, granica na moru i trajno očuvanje spomen-ploče u Morinju.

Praktično nije ostalo nijedno otvoreno pitanje koje Hrvatska smatra važnim, a da nije pomenuto u ovoj objavi.

Naravno, Hrvatska ima puno pravo da štiti svoje nacionalne interese. Tako rade sve ozbiljne države. Problem nije u Zagrebu. Problem je u Podgorici.

Jer nakon što je hrvatski premijer javno iznio čitav spisak zahtjeva prema Crnoj Gori, iz vrha crnogorske vlasti nije se mogao čuti gotovo nijedan odgovor koji bi pokazao da i Crna Gora ima svoje interese, svoje zahtjeve i svoje otvorene teme.

I upravo tu leži suština problema.

JEDNOSMJERNA DIPLOMATIJA

Kada se pogledaju posljednjih nekoliko godina odnosa Podgorice i Zagreba, stiče se utisak da se gotovo uvijek govori o onome što Hrvatska očekuje od Crne Gore, dok se mnogo rjeđe govori o tome šta Crna Gora očekuje od Hrvatske.

Gotovo da ne postoji važan bilateralni sastanak na kojem Zagreb ne otvori pitanje Morinja, granice na moru, broda Jadran ili ratnih tema iz devedesetih godina.

Sa druge strane, veoma rijetko se može čuti jednako snažna i odlučna inicijativa Podgorice kada su u pitanju teme koje opterećuju dio crnogorske javnosti.

Zbog toga se sve češće stvara utisak da jedna strana nastupa sa jasnom državnom strategijom, dok druga uglavnom reaguje ili ćuti.

A diplomatija u kojoj jedna država stalno postavlja uslove, a druga uglavnom sluša, teško da može biti odnos ravnopravnih partnera.

EVROPSKI PUT I NOVI PRITISCI

Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da je Hrvatska članica Evropske unije i da raspolaže mehanizmima koji joj omogućavaju da utiče na evropski put Crne Gore.

Upravo zbog toga svaka poruka iz Zagreba ima dodatnu političku težinu.

Nije tajna da Hrvatska posljednjih godina sve otvorenije koristi svoju poziciju unutar Evropske unije kako bi pitanja koja smatra važnim postavila kao dio šire političke agende prema Crnoj Gori.

To je legitimna politika jedne države.

Ali je jednako legitimno pitanje da li Crna Gora ima strategiju kako da zaštiti sopstvene interese u tom procesu.

Jer evropske integracije ne smiju postati sinonim za jednostrano prihvatanje svega što od vas traže drugi.

GDJE JE GLAS CRNE GORE?

Najveći problem cijele situacije možda nije ni sam spisak zahtjeva koji je objavio Andrej Plenković.

Najveći problem je odsustvo odgovora.

Građani Crne Gore imaju pravo da znaju kakva je državna politika prema otvorenim pitanjima sa Hrvatskom.

Imaju pravo da znaju kakva je pozicija države kada su u pitanju granica na moru, školski brod Jadran, istorijska pitanja i druga otvorena bilateralna pitanja.

Imaju pravo da vide da njihova država nastupa sa istom dozom samopouzdanja sa kojom nastupaju njeni susjedi.

Jer odnosi između država ne mogu se graditi na principu da jedna strana stalno traži, a druga stalno objašnjava.

TIŠINA KAO POLITIČKI PROBLEM

Zbog toga objava hrvatskog premijera nije važna samo zbog sadržaja koji je saopštio.

Važna je zbog onoga što je uslijedilo nakon nje.

A uslijedila je tišina.

U politici i diplomatiji ponekad je tišina korisna.

Ali postoje situacije kada tišina ostavlja utisak slabosti.

I upravo zato nakon Tivta ostaje pitanje koje će se narednih dana sve češće postavljati:

Da li je Hrvatska još jednom demonstrirala jasnu državnu politiku, dok je Crna Gora ostala bez jasnog odgovora na pitanja koja se direktno tiču njenih nacionalnih interesa?