Zagreb sapliće i ucjenjuje Podgoricu

Zaboravljeni i već odavno presuđeni slučaj Morinj, vezan za vojni zatvor iz 1991. godine, Hrvatska će ubuduće tretirati kao crnogorsko učešće u navodnoj velikosrpskoj agresiji, dok njen šef diplomatije tvrdi da logor Lora nije postojao.

Da li je Zagreb briselski Sveti Petar? Naravno, u figurativnom smislu i prenesenom značenju. Niti Hrvati imaju apostolsku dimenziju svetaca, niti su vrata Brisela, vrata nekog obećanog raja. Ipak, u svijetu izvrnute stvarnosti, gde je laž zamenila istinu, za preostale bivše Jugoslovene zaglavljene u evropskoj čekaonici, Hrvatska je zaista postala nešto između mecene i supervizora, nametnutog autoriteta koji u ime Brisela a spram svojih interesa procenjuje: koliko je ko blizu, odnosno, daleko od Evropske unije (EU).

Navedeno ne bi bilo ni po jada da se kao meritum za takvu procenu uzimaju tzv. evropske vrednosti koje govore o vladavini prava, položaju manjina ili efikasnosti sistema, makar one živele samo kao slovo na papiru. Na žalost, privilegovanu poziciju oko pitanja EU, Zagreb koristi da zaokruži svoju nacionalnu politiku, zapravo, sve one njene delove i fragmente koje svojevremeno u savršeni hrvatski mozaik, nije uspeo da spoji Franjo Tuđman.

HRVATSKI BEZOBRAZLUK – Od takvog odnosa nije pošteđena ni Crna Gora iako od obnove svoje nezavisnosti 2006. godine, insistira na najboljim mogućim odnosima sa Hrvatskom, često boljim nego sa Srbijom, i to daleko više po volji i meri Hrvata, nego po sopstvenoj mjeri. Ipak, krajem prošle godine, Hrvatska je stopirala evrointegracije CG na poglavlju 31 koje se tiče spoljne i bezbednosne politike, zbog kako je tada navedeno: nedopustivog odnosa prema nekim događajima iz prošlosti.

Svoj pristanak da CG nastavi sa evrointegracijama, Hrvatska je uslovila listom zahteva, od kojih su gotovo svi vrlo bezobrazni (u najmanju ruku) pogotovo ako se uzmu kao razlog da se jedna država blokira i da se kroz tu blokadu dodatno ucjenjuje. Najznačajniji među njima, navodna crvena linija za Zagreb, vezan je za vojni zatvor Morinj i za, kako kažu Hrvati, nesporne zločine koji su se u njemu desili. Danas, čak ni dobri poznavaoci jugoslovenskog rata, u moru mnogo težih zločina kakvih je nesumnjivo bilo na svim stranama, suočeni sa i dalje otvorenim ranama, bez razlike svih naroda, teško da bi mogli da se sete slučaja Morinj, u suštini malog vojnog zatvora sa samog početka sukoba.

U pitanju je vojni objekat, u tom trenutku legalni vojni objekat jedine legalne vojne formacije – JNA, koji je funkcionisao u periodu 1991. na 1992. i služio je za prihvat ratnih zarobljenika sa dubrovačkog ratišta. Crna Gora je u periodu između 2007. i 2014. pred domaćim sudovima vodila postupak po ovom slučaju. Štaviše, to je bio prvi proces te vrste od obnove nezavisnosti Crne Gore. Drugostepenom presudom Apelacionog suda u Podgorici iz 2014. presuđeno je da je u Morinju bilo nečovječnog postupanja i određene psiho-fizičke torture prema zarobljenicima. Utvrđeno je, da su zatvorenici tučeni, primoravani da se međusobno tuku i izgladnjivani. Streljanja, trajnog sakaćenja, silovanja, ili sličnih najbrutalnijih metoda, tako tipičnih za druge vojske na istom ratištu, nije bilo.

Kao epilog: četvorica crnogorskih državljana, bivših pripadnika JNA osuđeno je na zatvorsku kaznu. Većina zatvorenika nad kojima je sprovedena tortura, u tom trenutku nešto više od 150 njih dobilo je materijalnu odštetu od 200 evra po danu provedenom u zatvoru. S obzirom da su zarobljenici prosečno robijali nepunih pet mjeseci, isplaćena naknada bila je nešto viša od 20 000 eura po bivšem zatvoreniku u prosjeku. Nešto kasnije, 2022. godine, dva ministarstva Crne Gore, spoljnih poslova i odbrane, podigla su spomen-ploču na mjestu nekadašnjeg zatvora, inače, vrlo kontroverzne sadržine o kojoj se dugo vodila žučna rasprava u crnogorskoj javnosti. Između ostalog na ploči piše: „Tokom velikosprske agresije na Hrvatsku, ovdje je bio logor, takozvani centar Morinj… Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su prežileli zatočeni. Da se nikad ne ponovi.“

Treba reći, da Morinj, nikada nije bio predmet ped tribunalom u Hagu, samim tim Crna Gora, nije imala nikakvu međunarodnu obavezu da isti procesuira ili da se prema istom pravno određuje. Ipak, je to uradila. Presuda je već donijeta, odšteta je već isplaćena. Prosto pitanje: Šta onda nije po volji Hrvatskoj?

KAD PRIZNANJE I OSUDA ZLOČINA NISU DOVOLJNI – Zagreb pozdravlja odluku crnogorskih sudova iz 2014. godine, ali je ne smatra dovoljnom. Proces koji je tada vođen, Zagreb tretira kao unutardržavnu stvar bez međudržavnog sporazuma o izvinjenju sa pratećom skupštinskom deklaracijom kojom se zvanično priznaje učešće države Crne Gore u agresiji i velikosrpskom projektu. Odlukom suda iz 2014. priznaje se postojanje zločina u konkretnom slučaju, kao izolovanog incidenta, ali ne i učešće kompletnog državnog i vojnog aparata u velikosrpskom udruženom zločinačkom poduhvatu, što je za Hrvatsku ključna odrednica.

Zločin je jedno, udruženi zločinački poduhvat, što je apriori svako suprotstavljanje jugoslovenskom secesionizmu, je nešto drugo, po tumačenju Zagreba. Takođe, Hrvatska ima problem i sa formulacijom iz crnogorske presude, gde se Morinj, naziva zatvorom, a ne logorom. Tekst sa pomenute spomen-ploče, diskutabilan i vrlo kontroverzan, morao bi da postane zvaničan deo međudržavnog sporazuma i da dobije formu skupštinske potvrde (rezolucije ili deklaracije) da bi slučaj Morinj za Hrvatsku, bio zatvoren. To je uz dodatnu odštetu uslov da CG otvori poglavlje 31. Prema poslednjim informacijama, to će se i dogoditi. Kako su rekli ministri spoljnih poslova, Crne Gore, Ervin Ibrahimović, i Hrvatske, Gordan Grlić-Radman, Crna Gora je pristala na uslov Zagreba.

Sporazuma, samim tim i dodatnog priznanja krivice će biti, a o visini dodatne materijalne odštete, razgovaraće se naknadno. Zanimljivu izjavu u vezi sa tim pitanjem dao je crnogorski predsjednik, Jakov Milatović. „Crna Gora nije protiv da svi zločini do kraja budu rasvetljeni i da preživjela oštećena lica dobiju i istinu i propisanu materijalnu odštetu. U nadi da bi takav tretman mogli da imaju Srbi i Crnogorci, prije svega srpski i crnogorski civili koji su robijali u nekadašnjem hrvatskom logoru Lora“, rekao je Milatović. Hrvatski šef diplomatije Gordan Grlić-Radman je na to reagovao tvrdnjom da Lore nije bilo, da nije postojao logor pod tim imenom, niti bilo šta slično. To je srpska propaganda, istakao je on.

MORINJ I IZVRTANJE ISTINE – Morinj se zaista desio, ali kao vojni zatvor u kojem jeste bilo nečovječnog postupanja prema zatvorenicima, ali Morinj se nije desio kao logor neke paradržave i paravojske, koji je služio kao sredstvo u ispunjenju ciljeva velikosrpske agresije, kako tvrde iz Zagreba. Upravo navedeno, predstavlja suštinsku razliku, pogotovo u domenu pravne i političke formulacije koja u datom slučaju može da posluži kao legitiman osnov za dalje postupanje Hrvastke prema regionalnim državama kandidatima, pogotovo prema Crnoj Gori i Srbiji.

Inače, na prostoru mesta Morinj, nedaleko od Boke Kotorske, novembra 1991. formiran je vojni zatvor, ili kako se u tom trenutku punim imenom zvao: „Centar za prihvat vojnih zatvorenika“. Zatvor je funkcionisao do oktobra 1992. isključivo kao vojni objekat, u tom trenutku jedine legalne vojske, i u tom trenutku jedine države na ratnom području sa svim međunarodno priznatim elementima državnosti. Stoga, Crna Gora, nije bila pion u rukama Beograda, ili neki eksponent tzv. velikosrpske misli, nego je bila sastavna punopravna jedinica države koje ne da nije sprovodila nacionalni hegemonizam, već se pod istim onim obeležjima pod kojima je formirana Druga Jugoslavija, borila protiv nacionalno motivisanog secesionizma na svojoj prethodno međunarodno priznatoj teritoriji. Zamena teza i izvrtanja istine posebno je osjetljivo ako se zna, da bivše jugoslovenske republike rado mašu po mnogo čemu spornim Ustavom iz 1974. ali samo u onom domenu koji se tiče legalnosti separativnih referenduma, dok isti, zanemaruju i guraju pod tepih u svim onim aspektima koji su garantovali ravnopravnost jezika i pisma, i ustavnu konstitutivnost za srpski (i crnogorski) narod.

Što se tiče Morinja, prema podacima, za nešto manje od godinu dana bila su zatočena 292 lica, hrvatskih dobrovoljaca i pripadnika Teritorijalne odbrane. Treba podsetiti, da je Teritorijalna odbrana prema tada i dalje važećem ustavu bila potčinjena vrhu JNA i mogla je da bude upotrebljena isključivo protiv invazije spoljnjeg neprijatelja i zarad očuvanja ustavnog poretka, tako da je svaka njena upotreba u momentima dok je JNA još funkcionisala u punom obliku, bila prekršaj i antiustavan čin. Još važnije, u Morinju, nije bilo deportacije civila, žena i dece. Nije bilo politički motivisanog tamničenja. Svi uhapšeni bili su uniformisani vojnici, samim tim zatvor nije mogao biti logor.

Nije sporno da je u Morinju došlo do nečovečnog postupanja i mučenja zatvorenika. Bilo bi krajnje nemoralno govoriti o nekakvom humanom ratu i o bezgriješnosti jugoslovenskih, srpskih i crnogorskih vojnika. Na žalost, rat se ne vodi na klavirskim dirkama i jedino što rat garantuje su krvave ruke. Nema dileme, da su mnogi Hrvati, između ostalog i zatočenici Morinja, bili žrtve, i nad takvom sudbinom zaista treba žaliti bez izuzetka.

Takođe, nije sporno ni to da bivši zatočenici vojnog zatvora dobiju i veću naknadu od one već dobijene. Ipak, sasvim je nešto drugo da jedna država donese zvaničan akt kojim drugoj državi priznaje svoje učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu kojeg nije bilo, odnosno, kojim pristaje na političku formulaciju celokupnog događaja i svog učešća u njemu po želji druge države, u ovom slučaju Hrvatske, i to mimo međunarodne obaveze, i mimo presude suda u Hagu.

Vrhunac apsurda je kada tako nešto zahtjeva Hrvatska. Lora se po tumačenju zvaničnog Zagreba nije ni desila. Hrvatska nema ulicu Jasenovačkim žrtvama. Ne postoji papir donijet od strane hrvatskog Sabora, kojim se žali zbog progona 500 000 Srba. Ipak, za cjelokupnu papazjaniju oko evrointegracija, nije kriv Zagreb, nego Brisel. Hrvatska samo živi vrhunac svog „tisućletnjeg“ sna da poput Švajcarske garde, bar za potrebe Balkana, bude na vratima zapadnog svijeta. Ipak, kako je neko rekao: kada cirkus spadne samo na klovnove, onda prestane da bude smiješno. Onda se zna da su drama i tragedija tu negdje. Možda baš na onim vratima.

SPORNI „JADRAN“ – U pitanju je brod Jadran, nasljedstvo nekadašnje kraljevine Jugoslavije, koje se od raspada zajedničke države nalazi u Crnoj Gori, a koji Hrvatska potražuje i zahtjeva da se preda njoj kao trajno vlasništvo. Inače, Crna Gora je nedavno Hrvatskoj, već poklonila Dom kulture u Tivtu koji je tako postao vlasništvo Hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Zanimljivo da se u ugovoru o poklonu ističe, kako se Dom kulture poklanja: hrvatskoj autohtonoj zajednici u Crnoj Gori.

Hrvatska je zahtjevala da se u svakom zvaničnom obraćanju države Crne Gore prema Hrvatima u toj zemlji, izbaci reč „manjina“, jer navodno vrijeđa osjećanja Hrvata, i da se isključivo upotrebljava formulalacija: autohtona zajednica. Tako je napravljen presedan, pošto crnogorski ustav ne poznaje termin „autohtone zajednice“, pa su gotovo po sistemu ukaza ili dekreta, autohtoni postali samo Hrvati, a da to nisu ni Crnogorci ni Srbi. Podsjećanja radi, po posljednjem popisu, u Crnoj Gori živi manje od jedan odsto Hrvata.

Takođe, u sklopu crnogorskih evrointegracija Hrvatska traži, da se bazen u Kotoru koji nosi ime nekadašnjeg jugoslovenskog vaterpolo reprezentativca Zorana DŽimija Gopčevića, preimenuje, jer je po navodima Zagreba, Gopčević (preminuo 2000.) bio jedan od čuvara zatvora Morinj kao rezervista JNA. Mogući budući spor između dvije zemlje moglo bi da bude i nenaseljeno poluostrvo Prevlaka u Boki, pošto Zagreb zahteva da upravo tu bude buduća crnogorsko-hrvatska granica, dakle, južnije od mjesta gde se trenutno nalazi, što bi značilo da Crna Gora dobrovoljno par kvadratnih kilometara svoje teritorije ustupi Hrvatskoj.

Kada je reč o pomenutom brodu Jadran, radi se o plovilu koje nema naročitu materijalnu, čak ni upotrebnu vrijednost. U pitanju je čista simbolika, što možda na najbolji mogući način svedoči o trenutnom licemerju ali i o bahatom ponašanju Zagreba. Brod Jadran, trenažnog tipa, dugačak 58 metara, porinut je 1931. godine u Hamburgu, gdje je i sagrađen po narudžbini kralja Aleksandra Karađorđevića za potrebe Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije.

Cijena broda u tom trenutku isnosila je nešto više od 620 000 tadašnjih dojč maraka, i 84 odsto od potrebne svote obezbjeđeno je kroz ratnu reparaciju, odnosno, kroz ratnu odštetu koju je Njemačka isplaćivala sukcesivno Srbiji na ima civilnih žrtava i ratnih razaranja u Prvom svjetskom ratu. Preostalih 16 odsto obezbeđeno je donacijama jugoslovenskih lokalnih zajednica. Jedini hrvatski grad koji je tada uplatio donaciju, bio je Split. Mada posebno zanimljivo je to, da su više novca od Splita uplatili: Priština, Skoplje, Maribor i Sarajevo.

No, vrhunac apsurda bi bio da brod naručen od strane srpske vladarske porodice, za potrebe Jugoslovenske mornarice, 84 odsto finansiran ratnom odštetom koja je pripadala Srbiji zbog procentualno najvećeg stradanja jednog naroda u modernoj istoriji, na kraju završi u Hrvatskoj, koja je kao entitet u tom ratu bila na strani carstva krivog i odgovornog za tu neviđenu golgotu i nezapamćeno stradanje. Ipak, čak i ako simboliku stavimo po strani i priču svedemo na politički pragmatizam, pitanje koje proizilazi iz suvog racija odnosi se na potencijalno budući odnos kakav u sklopu pridruživanja EU, Hrvatska može da ima i prema Crnoj Gori, i pogotovo, na prvom mjestu, prema Srbiji.

Ako je Hrvatska toliko uporna u stopiranju Crne Gore na putu ka EU zbog nekih u suštini sitnih pitanja, nije teško pogoditi šta čeka Srbiju. I dosadašnji zahtjevi pristigli iz Zagreba bili su gorki i gotovo neprihvatljivi, po pravilu uvek koketni sa onim što bi se moglo nazvati samoponiženje, ali čini se da je to dječije obdaništa za ono što slijedi. Poluzvanično se može čuti da Hrvatska ni po cijenu sopstvenog opstanka u EU, neće dozvoliti dalju integraciju Srbije, dok se Beograd ne odrekne prava da pred svojim sudovima procesuira zločine iz jugoslovenskog rata i dok ne donese skupštinsku rezoluciju kojom bi se priznala agresija i apsolutna krivica. Pod tačkom tri, četiri i pet, verovatno slijedi dodatni pritisak oko pitanja: ratne odštete, Srebrenice i Kosova.

(Pecat List Slobodne Srbije)