Piše: Marko Kentera, koautor i urednik monografije „Kameni stražari – tvrđave budvanske rivijere“
Kada stojim pred zidinama Svetog Stefana, pred tim gordim kamenom koji je vjekovima odolijevao vremenu i ljudskoj zaboravnosti, ne mogu a da ne osjetim stid. Ne stid pred prirodom, ona će se pobrinuti za sopstveno obnavljanje, već pred čovjekom, koji se u današnje vrijeme odriče onoga što su njegovi preci sami stvorili.
Budva, mjesto gdje su duh, hrabrost i ljepota živjeli u skladu, danas izgleda kao grad koji se u žurbi odrekao svoje prošlosti.
Kao da je pristala, opijena „zlatom“ turističkih sezona, da proda svoje sjećanje za nekoliko mjeseci gomile i buke. U njenim uskim ulicama, gdje je odjekivao glas iz starih trgovačkih radnji, sa brodova iz rive i sa pjesničkih trgova, sada odzvanjaju zvuci glasnih razglasa i brze hrane. I naravno miris usijanog novog asfalta, kao jedinog znaka da naša lokalna samouprava postoji.
Sve što je trajno, sve što je plemenito, sve što podsjeća na vrijeme kada se gradilo da bi se živjelo, a ne zarađivalo — sada je gurnuto u stranu.
Skriva se od očiju javnosti.
Vlast, kojoj je povjereno da čuva ono što pripada svima, čini sve da nas uvjeri da je dovoljno imati plažu, more i sunce. Kupljenodiplomaši na vlasti ne znaju da sunce bez duha samo obasjava prazninu.
Kamen paštrovskih tvrđava nije samo arhitektura — on je misao, on je zavjet. U njemu je utkano dostojanstvo naroda koji je na svome malom prostoru stvarao svijet reda i časti. Na Drobnom pijesku, pod vedrim nebom, sudile su se nepravde i mirile duše. Danas tamo nema ni suda ni pravde već se prolama, glasnije od talasa, pitanje – Gdje su potomci onih što su podizali naše zidine, kule i tvrđave?
Sveti Stefan, utočište hrabrosti i ljubavi, sada je tvrđava bez naroda, ljuska iz koje kao da je iscurio život. Sveti kamen Svetog Stefana, koji je nekad bio svjedok vjernosti, postojanja i otpora, sada je uspavani čuvar luksuza i zabrane. Turisti dolaze da ga posmatraju iz daljine, kao što se posmatraju mitovi — znatiželjno, ali bez razumijevanja.
U podnožju Paštrovske gore, u zapuštenim stazama što vode ka Kuli Boškovića, po kamenju koje je jednom služilo da se odbrani sloboda ili da se ista zarobi, sada raste korov. Svi ti prostori koji bi mogli biti hramovi kulture, učilišta života i istorije, prepušteni su ćutanju i zaboravu. Ne slučajno jer narodom bez istorije i naslijeđa je lako upravljati. Čini se da smo zaista postali narod koji se stidi sopstvene prošlosti jer ga ona podsjeća koliko je uzvišen bio u poređenju sa ovim što je danas.
Nedavno smo završili sjajnu malu monografiju „Kameni stražari – tvrđave budvanske rivijere“ čiji sam bio koautor i urednik. Teško je dočarati zadovoljstvo izučavanja tvrđava tog najljepšeg od svih primorskih gradova. Još teže je dočarati osjećaj kada te sustigne svijest o propadanju i namjernom uništavanju naslijeđa koje je najljepša strana naše burne istorije ali i najvažniji dio naše turističke ponude.
Budva tokom zadnjih 80 godina totalitarne komunističke vlasti nije izgubila samo svoje tvrđave već je zaturila svoje ogledalo. U tom izgubljenom ogledalu više ne vidimo lice stvoreno od kamena i soli, već lice od sumnjivog novca, imitacija stakla i neonskog svjetla. Dok gradimo hiljadu apartmana ne znamo i ne želimo da sačuvamo jednu priču.
Kada bi vlast u Budvi znala da sluša vjetar što prolazi kroz zidine Svetog Stefana i kroz ruševine kule Boškovića čula bi riječi svojih predaka – snaga je u trajanju, a ne u prolaznosti; u kulturi, a ne u zabavi. Ali taj glas se više ne čuje jer ga namjerno i vrlo smišljeno guši zvuk profita, graditelja, zelenaša i narko dilera koji su zauzeli gradsku upravu.
Živimo u vremenu zbog koga moramo da se vratimo na početak, kada smo počeli da gubimo sami sebe. Trenutak je da pokrenemo opet točak kako bi stigli na mjesto na kome smo izgubili sopstvenu veličinu.
Odvajanje u samostalne opštine, osnivanje novih opština Sveti Stefan i Petrovac, onako kako je bilo do pedesetih godina prošlog vijeka, vjerovatno je jedini način da sačuvamo i ono malo paštrovske duše, istorije i naslijeđa koji su nam preostali.
Moramo umjesto ljudi koji nas predvode a koji su vulgarni, primitivni, nevaspitani i loše školovani potražiti one koji će, poput starih mudraca, stati na kamen Paštrovića i oslušnuti njegovo srce. Tada će možda shvatiti da se grad ne mjeri brojem stambenih zgrada i loših apartmana, već dubinom korijena. Da se sloboda ne čuva bodljikavom žicom i novcem od narko kartela već pamćenjem. I da narod koji zaboravi svoje tvrđave kao čuvare slobode ne može imati ni budućnost.
Dok sunce zalazi iza Svetog Stefana i dok se crveni o ostatke kule Boškovića, dok baca duge sjenke po moru, čini mi se da u toj tišini još čujem korake onih što su nekad gradili naš svijet. NJihovi odrazi, ploveći po talasima, kao da ljuto poručuju: „Čuvajte nas, jer ako nas izgubite izgubićete sebe.“
Nove opštine Sveti Stefan i Petrovac su put ka tom očuvanju.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Dok su bili komunisti,zidine i hoteli su bili vaši,vi radili i zaradjivali i zivjeli dobro,bar za to ne napadaj komuniste,nije vam bio krivi dio.
Ali kad vam se vratila zemlja i prodali je rusima i kome još…za to ste vi krivi.
ko je unazadio Pržno,pa Rafailoviće,Reževiće..ko no prodaja.
napao bi ti Kentara i Mila,no ti ne basta od rodbine,da se ne naide na te…pa udri po komunistima čak i za ovo.Malo obraza ti ne bi falilo.