U sjenci slavnih istorijskih pobjeda Rusije, koje pamtimo po odlučnim vladarima i hrabrim vojskovođama, ostali su pojedini Srbi koji su imali važne uloge u ruskoj vojsci, diplomatiji i školstvu, ali i u razvijanju i učvršćivanju odnosa dva naroda. Sjećanje na njih osvježava izložba u Narodnom muzeju Srbije „Tragovi svjetlosti – Srbi u ogledalu Ermitaža“.
Izložbu, koja je priređena u okviru manifestacije „Dani Ermitaža“, čine portreti ruskih generala srpskog porijekla koji su učestvovali u Otadžbinskom ratu – Nikolaja Vujića, Nikolaja Depreradovića, Ilije Duke, Petra Ivelića, Mihaila Miloradovića, Ivana Ševića i Đorđa Manojlovića, kao i generala-majora Simeona Zorića, heroja Rusko-turskog rata (1768-1774) i istaknutog reformatora školstva Teodora Jankovića Mirjevskog.
„Riječ je o umjetničkim kopijama portreta koji se nalaze u Zimskom dvorcu, u Vojnoj galeriji Ermitaža, u kojoj su izloženi portreti vojskovođa, učesnika u Otadžbinskom ratu. Na čelnom mjestu u galeriji prikazan je car Aleksandar u punoj figuri, dok su ostali portreti uglavnom izrađeni kao figure do pojasa. Srpski generali su izdvojeni s idejom da se na neki način vrate kući, odnosno da njihovi portreti dođu u Srbiju, kao trajni poklon Istorijskom muzeju Srbije“, kaže u razgovoru za Sputnjik autorka izložbe, kustoskinja Narodnog muzeja Srbije Milica Cicmil.
Portreti, kako navodi naša sagovornica, imaju prvenstveno veliku istorijsko-dokumentarnu vrijednost, jer predstavljaju ljude koji su bili veoma važni u ruskoj istoriji. Riječ je o potomcima Srba iz Habzburške monarhije i Vojne krajine koji su tokom Velike seobe 1690. godine, a potom i tokom većeg dijela 18. vijeka, odlazili u Rusko carstvo.
U dva velika talasa, od Petra Velikog, preko carice Jelisavete Petrovne, do Katarine Velike, osnovane su dvije vojno-administrativne oblasti na teritoriji današnje Ukrajine: Nova Srbija u okolini Kijeva i Slavnooserbija na području današnje Luganske i Donjecke oblasti. To su, kako navodi Milica Cicmil, bile novooslobođene, uglavnom opustošene teritorije koje je Rusija željela da naseli pouzdanim, vojno iskusnim stanovništvom.
Mihailo Miloradović – čovjek koji je nadmudrio Napoleona
Široj javnosti je najpoznatiji general Mihailo Miloradović, koji je smatran drugim čovjekom ruske vojske, poslije glavnokomandujućeg ruske armije u Otadžbinskom ratu Mihaila Kutuzova.
Potekao je iz srpske plemićke porodice Miloradovića, koja se u 18. vijeku preselila u Rusiju i tamo stekla veliki ugled. Njegov predak Stojan Miloradović prešao je u Rusiju u vrijeme masovnih seoba Srba pod carevima Petrom Prvim i Anom Prvom. Porodica je brzo postala dio ruskog plemstva i dala više generala.
Miloradović je u vojsku stupio veoma mlad i istakao se prvo u Rusko-turskim ratovima (1787-1791), kada je služio pod Suvorovom. Pod njegovom komandom borio se i protiv Francuza u Italiji i Švajcarskoj i stekao reputaciju komandanta koji lično vodi napade.
U ratovima protiv Napoleona učestvovao je u svim ključnim bitkama: kod Austerlica 1805. godine, gdje je komandovao jedinicama koje su držale centar ruske linije, u Borodinskoj i Tarutinskoj bici 1812. godine, a potom u praćenju Napoleona, kada je postao poznat po „letećim odredima“, pokretnim udarnim jedinicama. Učestvovao je i u „Bici naroda“ kod Lajpciga i u zauzimanju Pariza 1814. Imao je veliko političko povjerenje ruskih careva Aleksandra Prvog i Nikolaja Prvog.
„Miloradović je bio veliki strateg. Posebno se istakao u Borodinskoj bici i odbrani Moskve od francuske invazije. Svojom strategijom je praktično uspio da odbije francuske napade i Napoleona“, ističe Milica Cicmil.
Francuzi su, kako objašnjava naša sagovornica, došli na vrata Moskve, ali je Miloradović zaprijetio da će zapaliti grad i upozorio ih da ne ulaze unutra jer će zateći vatru na sve strane.
„Time je kupio nekih sedam ili osam sati za povlačenje ruske vojske i civila. Francuzi su, kada su ušli u Moskvu, zatekli mjestimične požare širom grada, što ih je dodatno odbilo, jer je njihova vojska već bila izmučena, gladna, bolesna, pa su počeli da se povlače. Miloradović je u tom praćenju i postavljanju zaseda Francuzima osmislio da na paralelnim putevima ruska vojska čeka francusku. Francuzi to nisu očekivali, a usput su ih Rusi napadali i sve više ih terali ka Parizu“, objašnjava naša sagovornica.
Nakon ratova, Miloradović je postao jedna od najmoćnijih ličnosti u Rusiji. Bio je vojni general-gubernator Sankt Peterburga od 1818. do 1825. godine, poznat kao izuzetno voljen među građanima zbog otvorenosti, duha i plemenitosti. Govorili su da je on „jedini general kog se nisu bojali, već su ga voljeli“.
„Važio je za vrlo skromnog čovjeka, koji je uvijek dijelio s bliskim ljudima sve što je stekao i zaradio. Uprkos brojnim priznanjima, ordenju koje je dobio za vojne zasluge, bio je, zapravo, vrlo siromašan“, kaže Milica Cicmil.
Miloradović je poginuo krajem decembra 1825. godine, kada je izašao na Senatski trg u Peterburgu da pregovara s dekabrističkim ustanicima. Uprkos velikom riziku, pokušao je lično da ih nagovori na mirno povlačenje. Tokom pregovora, pobunjenik Mihail Petraševski ga je ustrelio iz pištolja, a umro je nekoliko dana kasnije. Njegova smrt duboko je potresla Rusiju. Izgubili su ne samo heroja ratova, već i jednu od najpopularnijih ličnosti tog vremena.
Teodor Janković Mirjevski – reformator ruskog školstva
Zanimljiva ličnost je i Teodor Janković Mirjevski, jedini čovjek na izložbi koji nije bio vojno lice.
„On je nepravedno zapostavljen. Još u vrijeme kada je živio u Habzburškoj monarhiji, s obzirom na to da je u Beču završio filozofiju, posvetio se reformi školstva na teritoriji današnjeg Banata i Rumunije. Vrlo brzo se istakao u tom poslu i radio na širenju obrazovanja. To je bio period kada je postojala sve veća potreba da se osnovno školstvo proširi na sve društvene slojeve. Mirjevski se tome posvetio“, kaže Milica Cicmil.
On je bio jedini koji je u Rusiju otišao na poziv carice Katarine, sa zadatkom da reformiše školstvo na teritoriji Rusije.
„U tome je svakako uspio. Osnovao je prvo rusko ministarstvo prosvjete, postao član Ruske akademije nauka. Njegov uticaj je bio dalekosežan i treba ga zapamtiti i u našim okvirima, jer je napisao prvi bukvar i čitanku na ćirilici, pisao je prosvetiteljski ustav i praktično udario temelje srpskom obrazovanju“, kaže Milica Cicmil.
Galerija heroja Otadžbinskog rata
„Vojna galerija 1812“ je otvorena 25. decembra 1826. godine. Na njenim zidovima se nalaze 332 portreta ruskih generala koji su učestvovali u ratu 1812. (kao i kasnije u stranim pohodima 1813-1814). Ideju i realizaciju projekta podržao je car Aleksandar Prvi, kao način da se ovekoveče podvizi vojske i heroji, među kojima su glavnokomandujući ruske armije u Otadžbinskom ratu Mihail Kutuzov, ministar rata Mihail Barklaj de Toli, generali Petar Bagration i Aleksej Jermolov i mnogi drugi.
Portrete je izradio engleski slikar Džordž Dau, uz pomoć asistenata Vilhelma Golikea i Aleksandra Poljakova. Dau je uspio da naslika više od 330 portreta zahvaljujući kombinaciji izuzetne organizacije, metodičnog sistema rada i podele posla. Svaki portret je imao unaprijed definisan položaj figure, tipičnu uniformu, boju pozadine, pozu generala i veličinu platna.
„To je zaista bio veliki umjetnički poduhvat, ali to i nije bilo tako čudno u 19. vijeku, pa ni u prethodnim stoljećima, jer su umjetnici bili hiperproduktivni. Oni uglavnom nisu radili sami, već u radionicama. Veliki umjetnici su najčešće osmišljavali i završavali djela, dok su njihovi šegrti radili većinu posla“, navodi Milica Cicmil.
Golike i Poljakov su pripremali platna, slikali detalje ordenja, epoleta, kragne, usklađivali boje i završavali dijelove koji nisu zahtijevali Dauov lični pečat. Dau je slikao lice, izraz, sjenu oko očiju i ponekad ruke. Savremenici su svjedočili da je radio nevjerovatno brzo – na jedno lice je trošio jedan do tri sata, a bio je u stanju da izradi pet do šest portreta dnevno.
Kopije portreta koji su stigli u Srbiju nastale su u Laboratoriji za naučnu restauraciju slika na platnu pri muzeju Ermitaž. Prilikom njihove izrade, slikari-restauratori Ermitaža koristili su istorijsku tehniku i tehnologiju slikarskog procesa, kao i podloge, teksture, uljane boje i lakove koji su po sastavu slični originalnim.
Izložba „Tragovi svjetlosti – Srbi u ogledalu Ermitaža“ može se pogledati do 31. januara, a kopije portreta će kasnije biti dio stalne postavke Istorijskog muzeja Srbije, u odjeljku posvećenom rusko-srpskim odnosima.
(Sputnik)
