Počelo je, navodno, iz saosjećanja. Organizatori su tvrdili da izlaze na ulice zbog tragedije u Novom Sadu, kada je usljed pada nadstrešnice život izgubilo 16 ljudi. Tvrđeno je da se radi o “mirnom okupljanju”, sa zahtjevima koji su, ironijom sudbine, svi vrlo brzo ispunjeni. I tada – tišina.
Ni riječi više o stradalim. Ni pomen. Nema svijeća, nema govora, nema dostojanstva. U centru pažnje više nije tragedija, već haos – razbijeni izlozi, prevrnuti kontejneri, psovke i prijetnje slučajnim prolaznicima. Ulice Beograda, a potom i drugih gradova, pretvorene su u pozornicu bezumlja pod krinkom borbe za “pravdu”.
Valja biti jasan: ovo više nema nikakve veze sa pravdom, još manje sa tugom. Ono čemu svjedočimo jeste pokušaj manipulacije emocijama građana, instrumentalizacija smrti u političke svrhe, i na kraju – brutalno nasilje bez cilja i bez odgovornosti.
Građani to vide. Maske su pale. Oni koji su se predstavljali kao savjest društva sada bacaju kamenje, prijete majkama s djecom, uništavaju imovinu, i blokiraju živote običnih ljudi. I nije prvi put – ali je, čini se, posljednji put da im se vjeruje na riječ.
Jer kada neko od žaljenja za nastradalima dođe do gaženja osnovnih normi ljudskosti, tada više nema govora o “građanskom protestu”. To je poraz – moralni, politički i društveni. A najviše poraz za one koji su pomislili da na tuđoj tragediji mogu izgraditi svoj jeftini politički kapital.
