Za ovo se nijesmo borili!

Piše: Boško Vukićević

Postavljanje Dušanke Jeknić na mjesto otpravnice poslova crnogorske ambasade u Ankari (faktički – njeno imenovanje za ambasadora u Turskoj) – na savršen način upotpunjuje moj nedavni osvrt na kabadahijsko ponašanje prvaka manjinskih stranaka u okviru nove vlasti, tj. na njihovu ulogu Trojanskog konja čiji je cilj da promoviše interese i politike Mila Đukanovića i oborene diktature. Jer je to imenovanje djelo ministarskog resora Ibrahimovića, koji je predsjednik Bošnjačke stranke.

O skandalu koji izaziva dato imenovanje izlišno je trošiti riječi: Jeknić je na organski način pripadala režimu zločinačke diktature Đukanovića i ona je suštinski dio svega onoga lošeg što je crnogorska kleptokratija kreirala tokom devedesetih godina prošlog vijeka, a i kasnije. Ona je jedan od glavnih simbola kleptokratije, takoreći – njen „status simbol“. Utoliko, dato imenovanje nije samo skandalozno; ono je u svojoj biti i nemoralno. Ono je ritualni čin ponižavanja svih onih slobodnih ljudi koji su se decenijama borili protiv tiranije Mila Đukanovića, a mnogi su u toj borbi dali i svoje živote.

No, ako je izlišno podsjećanje na „lik i djelo“ gospođe Jeknić tokom godina Milovog pustošenja društvenih resursa Crne Gore, nije zgoreg zapaziti ponašanje predsjednika Milatovića u datoj situaciji, tj. njegovo stavljanje u ulogu „francuske sobarice“. Milatović se pravda kako nema nikakvu ulogu u ovom sramnom imenovanju i prebacuje loptu na teren Ibrahimovića i njegovog resora. Ako tako stoje stvari, ako se Milatović zaista ništa ne pita oko tih stvari – kako je moguće da je u nekim drugim situacijama blokirao i odlagao imenovanja nekih drugih ambasadora? Koji su, gle čuda, po pravilu bili srpske nacionalnosti.

U tim slučajevima Milatović nije glumio francusku sobaricu – a zapitajmo se zašto je sada glumi. Da li sa Milatovićevom pasivnošću u konkretnoj situaciji ima veze njegova kupovina stana, upravo od gospođe Jeknić, s kojom je crnogorska javnost upoznata ovih dana? Mnogo je neobičnih podudarnosti, a mnogo i pitanja na koja građani Crne Gore nestrpljivo čekaju odgovore.

Na kraju, do kada će parlamentarna većina trpjeti ovakvo izrugivanje epohalnoj pobjedi slobodnih ljudi, od strane Ibrahimovića i drugih prvaka manjinskih stranaka? Ne znam do kada će trpjeti političari, ali znam da je strpljenje slobodnih građana pri kraju. Za ovo se nijesmo borili.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)