Piše: Boško Vukićević
Zapanjuje lakoća kojom odlazeći premijer uz djelove svoje Vlade, kao i neke od pobjedničkih koalicija, prihvataju politički diskurs i osnove ideologije poraženog diktatorskog, mafijaškog i šovinističkog režima.
Recimo, jedna od ideja vodilja Đukanovićeve antisrpske politike je bila da nezavisnost države treba da bude viđena i shvaćena isključivo kao nezavisnost od Srbije, i eventualno od Rusije. Dakle, niko iz režimskog miljea tokom prethodnih godina strahovlade nije pominjao u kolikoj je mjeri Crna Gora zavisna i pod strahovitim uticajem vlada nekih zapadnih zemalja, koliko one mogu da kontrolišu, naređuju, ponižavaju.
Danas je takvo iskrivljeno viđenje državne nezavisnosti gotovo preslikano od strane odlazećeg premijera.
Neće riječi Krivokapić zucnuti o čestim neprimjerenim intervencijama zapadnih ambasada, o njihovom neukusnom miješanju u svakodnevnu politiku i unutrašnje stvari naše zemlje. NJima neće podviknuti, niti lupiti šakom o sto, kao što je onomad znao da radi sa direktorima škola i prosvetnim radnicima. Ali će zato „neustrašivo“ (još samo bi falilo da podigne obrvu uz takvo činjenje) da brani „nepovredivu i neupitnu“ nezavisnost i suverenost Crne Gore od zemlje s kojom smo do skora bili u zajedničkoj državi i s kojom smo uvijek tokom istorije bili skupa, u dobru i zlu. Zajedno sa ministrom vanjskih poslova i nekim članicama pobjedničkih koalicija.
Vidjeti u Srbiji jedinog potencijalnog agresora, a ćutati na neumjesne uticaje zapadnih sila, ili recimo Hrvatske, nije samo odraz kukavičluka, već i prihvatanje najzlokobnijih teza šovinističke ideologije dukljanske provenijencije. A takvo viđenje je, dakako, obloženo plaštom lažnog građanizma.
Još u septembru prošle godine, dok sam bio Krivokapićev savjetnik, u izjavama za javnost sam insistirao na tome da nakon smjene Đukanovićevog režima oslobođena Crna Gora sa Srbijom mora imati najbliskije moguće odnose, na svim poljima. I da takvi odnosi moraju biti uspostavljeni bez obzira na to ko je na vlasti u bratskoj zemlji. I, to je bio put; to su bila očekivanja litijskog pokreta koji je imao odlučujuću ulogu u pobjedi nad Đukanovićem.
Kako je za tako kratko vrijeme moglo doći do ovakve nevjerovatne metamorfoze kod Krivokapića, zaista ne mogu znati. Neka sam odgovori, neka prizna šta mu se desilo.
