Piše: Boško Vukićević
Kandidaturu Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, koju neki pretjerano bojažljivi građani i analitičari posmatraju kao izglednu mogućnost povratka na vlast višedecenijske diktature – ja prije svega vidim kao potez očajnika.
Đukanović je svjestan da ga u jednom trenutku očekuju sudska procesuiranja, za sve stvari koje je učinio mimo zakona tokom trideset godina strahovlade privatne države, te bilo kakav ostanak u političkom životu on doživljava kao odlaganje neizbježnog. Iako pobjedu na predsjedničkim izborima i sam vidi kao praktično nemoguću misiju, on i takvu minimalnu mogućnost i vjerovatnoću u ovim, za njega kritičnim vremenima, posmatra kao slamku spasa. NJegov javno ispoljeni optimizam u vezi sa rezultatima izbora je čisto blefiranje, tj. ono što najbolje umije da radi.
Zašto je pobjeda Đukanovića gotovo nemoguća misija? Zato što je nakon litijskog pokreta i izbora iz avgusta 2020. godine otpočeo istorijski i politički proces sumraka kriminogene partije DPS. Jednostavno, taj točak promjena je pokrenut, i neke istorijske zakonitosti potvrđuju da nije prirodno niti realno, pogotovu u ovako kratkom vremenskom periodu, vratiti da unatrag. U prethodne skoro tri godine ogroman dio glasača DPS je nepovratno napustio tu partiju i politički se nastanio negdje drugo. Ti se glasovi ne mogu nadoknaditi. I pored toga što nove vlasti nijesu uradile gotovo ništa povodom čišćenja biračkih spiskova, nije realno da uz takav odliv primarnog glasačkog tijela, kao i uz manjak kontrole institucija, DPS može, uz tradicionalne metode kupovanja glasova i krađe, obezbijediti povoljan rezultat na izborima. Uostalom, to su pokazali i svi najznačajniji opštinski izbori u prethodne dvije godine.
Što se tiče političkog narativa da „određeni kandidati ne bi imali šanse protiv Đukanovića u drugom krugu izbora“ – radi se isključivo o predizbornom marketingu i kampanji nekih političara i partija. Bilo koji kandidat koji prođe u drugi krug ima ogromnu šansu da porazi Đukanovića, upravo iz razloga pokrenutog točka promjena koji sam prethodno pomenuo. Ukoliko pak nekim čudnim spletom okolnosti i uz, ponavljam, ekstremno malu vjerovatnoću Đukanović pobijedi u tom drugom krugu – odgovornost za takav nesrećni scenario biće samo i isključivo na strani onih koji nijesu prihvatili sporazum na kojem već duže vremena insistiram, tj. o podršci bilo kojem anti-đukanovićevskom kandidatu koji prođe u drugi krug. A to nije mala odgovornost, treba je podnijeti.
Da budem jasan, i na osnovu nekog ličnog primjera. U nekim drugačijim okolnostima, recimo, nikada mi ne bi palo na pamet da glasam za partije kao što su Pokret Evropa sad, ili Demokrate. Ne iz nekih razloga kadrovske prirode (npr. Milatović i Bečić su osobe od integriteta, obrazovane i meni lično na neki način i simpatične) – već isključivo iz političkih i ideoloških razloga. Ukratko: NATO – opredjeljenje, neumjereno zapadnjaštvo i pretjerani evro-entuzijazam u aktuelnim okolnostima rata u Ukrajini, kao i neosjetljivost za određene identitetske problematike (bez čijeg razrješenje ne može doći do istinskog pomirenja i prosperiteta u Crnoj Gori) – neke su od stvari koje su od mene veoma daleko u političkom i ideološkom smislu.
No, bez obzira na rečeno, naravno da bih glasao za ta dva kandidata u slučaju da neki od njih prođe u drugi krug izbora protiv Đukanovića. Iz prostog razloga: Đukanović je u aktualnom kontekstu i iz prethodno iznijetih razloga „političko apsolutno zlo“, koje mora biti odstranjeno, kako bi bio nastavljen proces oslobađanja Crne Gore i opštenarodnog pomirenja. Bilo koji kandidat, pa čak i onaj koji nam je politički i ideološki prilično dalek, u tom smislu je poželjniji od Đukanovića.
Istu vrstu stava i odgovornosti očekujem i od drugih, koji možda i ne dijele sve moje političke i ideološke svjetonazore, naspram izbora između Mandića i Đukanovića u drugom krugu predsjedničkih izbora. U takvom, ubjedljivo najvjerovatnijem scenariju za drugi krug izbora, potrebno je da svi pokažu odgovornost u borbi protiv posrnule diktature i za oslobađanje Crne Gore. Ako se takva odgovornost pokaže, što je po mom mišljenju očekivano i prirodno, nikakve krađe niti „podobna dijaspora“ neće spasiti Mila Đukanovića od ubjedljivog i definitivnog poraza.
Podrzavam od rijeci do rijeci.
Mislim da je ovo misljenje pravog glasaca DF-a.
Sporazum ako zele nasu podrsku.
Ako misle da mogu bez nas srecno im bilo.
Tvrdnja da svaki kandidat pobjeđuje Đukanovića u drugom krugu jednostavno ne stoji.
Hiljade glasača koji bi glasali za MIlatovića ili Bečića neće izaći da glasaju za Mandićai. I to svako živi zna.
Dobro si se raspisao…Ja glasam za Milatovića i pozdravljam tebe hrabrog pisca.
Gospodine Vukićeviću, ne doživljavaju svi Dps i Mila kao ultimativnog protivnika.
Vrijeme je pokazalo da osim rukovodstva, članova i vjernih glasača Df za koje se to ne dovodi u pitanje, svi ostali su ili voljeli, ili bi voljeli da kohabitiraju sa Dps u nekoj formi. Trenutnim ili nekim prečišćenim sa navodno ,, zdravim krilom “, svejedno.
Čini se da je nekim navodno protivnicima Dps i Mila Đukaja, veći protivnik srpski narod i Df nego sami Dps.
Ali na kraju, neće se pitati oni nego narod, a narod je već izabrao svog predsednika Andriju Mandića.