„Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je za sve kriv.“

Otprilike se tako može opisati stalni blokaderski narativ.

Za tu grupu, Vučić je kriv praktično za sve što se u društvu ili prirodi dogodi, bez obzira da li ima ikakve logičke veze sa njim ili državom. Tako je, po njihovom tumačenju, odgovoran i za izmišljeni „sarajevski safari“, za svaku kap kiše koja padne i za svako nevrijeme koje se pojavi, pa čak i za „međucelijsku oluju“ koju bi teško i naučnici objasnili. U tom maniru pretjerivanja, stiže se dotle da je, valjda, kriv i za Mijatovićevu prečku, kao da je mogao da utiče i na to.

U toj vrsti retorike, on postaje univerzalni krivac, pogodan za svaku optužbu i svaku situaciju, ma koliko ona bila nerealna ili apsurdna.

Takav način optuživanja nije samo apsurdan, već i opasan za društvo i demokratsku kulturu, jer svodi javni prostor na neprekidnu potragu za krivcem umjesto na racionalnu raspravu. Kada se sve svodi na personalizaciju zla, onda se gubi sposobnost da se prepoznaju stvarni problemi i stvarni uzroci.

To ujedno otkriva da dio političkih aktera koji koriste takav pristup često nemaju jasan program, konkretna rješenja ili konstruktivne ideje. Umjesto toga, dominira retorika koja se oslanja na negativne emocije, što dodatno produbljuje podjele i udaljava javnost od zdravog demokratskog dijaloga.

Na kraju, svako društvo koje želi da sačuva demokratske standarde mora da insistira na argumentima, činjenicama i odgovornoj javnogovorničkoj kulturi. Samo tako se stvara prostor u kome različita mišljenja mogu da doprinesu rješavanju problema, umjesto da postanu povod za beskrajne sukobe i uzajamna optuživanja.

(Novosti)

Tagovi