Vučević: Srbija iznad svih podjela

„Kada kažem ujedinjenje, ne kažem jednoumlje, ni jednopartijski sistem, već pravo na različitost i raznolikost, ali pod jednom kapom, kišobranom ili štitom“, poručuje u intervjuu za Srpski nedjeljnik Kompas lider SNS-a.

Poslije višemjesečne političke krize, studentskih blokada i dubokih podjela u društvu, Srbija ulazi u novu političku fazu. Pred zemljom su brojna pitanja koja će u narednim mjesecima odrediti politički tok, od mogućeg raspisivanja izbora i nastavka institucionalnog dijaloga, do ekonomskih mjera, odnosa prema sve složenijim geopolitičkim okolnostima i pokušaja da se, nakon dugog perioda tenzija, obnovi društvena stabilnost.

U razgovoru za „Kompas“, Miloš Vučević, predsjednik Srpske napredne stranke, koja i poslije skoro dvadeset mjeseci političke krize, protesta i blokada, prema istraživanjima javnog mnjenja i dalje uživa natpolovičnu podršku biračkog tijela, govori o poruci velikog skupa 27. juna i pozivu na nacionalno ujedinjenje, posljedicama političkih previranja, mogućnosti uspostavljanja dijaloga, kao i o izborima za koje smatra da će predstavljati jedan od najvažnijih političkih ispita u posljednjoj deceniji.

Vučević se osvrće i na reforme koje, kako kaže, očekuju Srpsku naprednu stranku, ekonomske mjere koje država priprema, položaj Srbije u uslovima sve složenijih međunarodnih odnosa, ali i na pitanje oko kojeg, po njegovom mišljenju, ne bi smjelo da bude podjela: očuvanje državnih i nacionalnih interesa.

Rekli ste dolazeći na vidovdanski skup u Beogradu da Srbija ulazi u novu političku fazu. Šta je, prema vašem mišljenju, najvažnija poruka koju je trebalo da građani ponesu sa ovog događaja?

Najjača poruka je poziv na ujedinjenje Srbije. Kad kažem ujedinjenje, ne kažem jednoumlje, ni jednopartijski sistem, već pravo na različitost i raznolikost, ali pod jednom kapom, kišobranom ili štitom. To jedno je Srbija, koja mora da pokrije, sa svim svojim atributima, sa svojim subjektivitetom, suverenitetom, teritorijalnom cjelovitošću, zastavom, grbom i himnom sve nas.

To mi je najjača, najvažnija i najznačajnija poruka sa skupa 27. juna. Uz sve stvari koje smo doživjeli i prije svega koje doživljava Aleksandar Vučić, on ima snage, volje i političku odlučnost za pozivanje na ujedinjenje.

To što blokaderi za deset, dvanaest ili petnaest puta smanje broj ljudi koji su bili na našem skupu neće im pomoći da pobijede na izborima.

Moj prvi utisak nije broj ljudi koji jeste bio impozantan, nije ni struktura, nego prije svega atmosfera. Ona je bila, u pozitivnom smislu, karnevalska, apsolutno različita, drugačija i bolja u odnosu na skup koji smo imali u aprilu 2025. godine. Pošto sam bio na svim skupovima, mogu da svjedočim. Ovo je bilo mnogo veselije, ljudi su bili raspoloženiji. Očigledno je da je glavni, društveni i politički ambijent u Srbiji takav, da su ljudi spremniji za izbore, da su nekako prodisali nakon svega onoga što se dešavalo prošlih godina.

Na skupu je bilo mnogo mladih ljudi. Obično se nameće stav da našu političku opciju podržavaju mahom stariji ljudi. Ne isključujem, naravno, tu činjenicu. Naprotiv, na to smo ponosni. Stariji ljudi su odgovorni, ozbiljni i ljudi koji su svašta doživjeli i proživjeli u životu. Ali ovdje su bili svi zajedno, i mladi i stari, i žene i muškarci iz svih krajeva Srbije. Prava slika naroda.

Spomenuli ste broj ljudi. Stalno se barata u javnosti s tim koliko ih je na kom skupu bilo. Stiče se utisak da je to važnije od rezultata koji se postižu na izborima. Koliko su ove cifre zaista relevantne?

Naravno da se svi koji organizuju skupove bave tim podatkom koliko je ljudi došlo i kakav je bio odziv, kako su ljudi reagovali. Ali naravno da je relevantno samo ono što se nađe u biračkoj kutiji, ili još relevantnije ono za šta se zalažete, u kakvu politiku vjerujete, za kakvu se politiku i politički život borite.

To što blokaderi za deset, dvanaest ili petnaest puta smanje broj ljudi koji su bili na našem skupu neće im pomoći da pobijede na izborima. Samo će ih neprijatnije iznenaditi rezultat. Ja bih na njihovom mjestu to potpuno drugačije analizirao. Nije na meni da ih podučavam. Neka oni vjeruju da je nas bilo trideset, a ne dvjesta hiljada. Jasno je da je broj onih koji za nas glasaju i sa kojim ćemo pobijediti, devet ili deset puta veći od onoga što smo vidjeli u Beogradu.

Građani su ostavili oko šezdeset hiljada poruka. Sad, vjerovatno je još uvijek rano, ali da li možete bar neke da nam prenesete?

Nemam analizu ili statistiku glasačkih listića koje su zaokružene opcije. Različiti su. Ljudi hoće da žive normalno i mirno i da razumiju da se stvari ne podrazumijevaju, nego su rezultat rada, volje i odricanja i da mora da postoji prije svega odgovornost onih koji se biraju. Ljudi hoće jaku državu zato što se oni u njoj osjećaju sigurnije. Ne da bi se etatistički divili već da znaju da imaju kuću od čvrstog materijala koja može da izdrži kiše, vjetrove, zemljotrese i druge atmosferske ali i društvene nepogode.

I zato zaokružuju predloge koje oni vide da su atributi jačanja Srbije. Neko misli da je važno ulaganje u odbranu. Neko misli da je važno ulaganje u obrazovanje, a neko vidi i jedno i drugo kao bitno. I dobro je da i mi vidimo taj presek skupova. Šta je zaista to što ljudi vide kao ključnih pet tema. Mislim da to može da pomogne i onima koji planiraju kampanju i političke poruke. Interesantno je da je tih tridesetak hiljada, koliko tvrde blokaderi, zaokružilo šezdeset hiljada listića.

Isti oni koji prvo tvrde da imate vile, kuće, a onda dođu da vas traže u stanu gdje zaista živite. Niko vas ne traži u kućama i vilama za koje tvrde da imate. To je najbolji dokaz kako ni sami ne vjeruju u to što pričaju.

Govorimo o blokaderima. Koliko su protesti u posljednjih dvadeset mjeseci uticali na Srpsku naprednu stranku a koliko na državu?

Na različite načine. Najteže posljedice su po državu i društvo zato što su mnoge institucije ili sistemi države praktično devastirani i dalje djelimično uzurpirani, otuđeni narodu, otuđeni državi kojoj pripadaju po Ustavu i po osnivanju.

I tu su napadi išli u nekoliko pravaca, prije svega ka sistemu obrazovanja, ali i pravosuđa. Pokušali su i ka resorima sile, ali u vojsci apsolutno nisu uspjeli. Mada da nismo neke odluke o vojnim sindikatima donosili, vjerujem da bi napad i na vojsku bio mnogo jači, jer se i to osjećalo.

Pripreme su već nekoliko godina unazad išle kroz nevladine organizacije, a pokušaj je bio da se obezbijedi upravljanje najačom silom pojedine države, a to je vojska, oružane snage. To je nevjerovatno. Ne idete na izbore, nemate odgovornost, ali hoćete da upravljate. To je sistem novih stubova vlasti. Oni ruše tradicionalni koncept funkcionisanja države, a to je da postoji podjela na zakonodavnu, izvršnu, sudsku vlast. Oni stvaraju nove stubove koji ne idu na izbore, koji se ne biraju, ne odgovaraju, ali upravljaju, odlučuju ili moraju da imaju mišljenje i da se pitaju.

Kada je uticaj na stranku u pitanju, mislim da su oni homogenizovali SNS. U prvom trenutku, SNS je bio, neću reći nespreman, ali svakako se nije nadao da će se jedna tragedija razvijati tako da će biti pokušaja ubistva naših članova, spaljivanja, progona ljudi i nevjerovatnih napada, što nismo vidjeli od tridesetih godina 20. vijeka bukvalno. Ni poslije Drugog svjetskog rata mi takav politički progon nismo vidjeli, posebno ne na ovoj teritoriji.

Čak ni u vrijeme jednopartijskog sistema poslije pedesetih i šezdesetih godina nije bilo takvog i tolikog progona kakav je bio 2024. i odnosno prije svega 2025. godine prema našim članovima, što je natjeralo stranku da pokaže svoju odanost i da se konfiguriše u jednu čvršću strukturu.

Interesantno je da je tih tridesetak hiljada, koliko tvrde blokaderi, zaokružilo šezdeset hiljada listića.

Nama je to pomoglo da vidimo ko je zaista tu iskreno i iz uvjerenja, a ko je tu da bi bio klijentelistički ili interesno povezan. I otišli su oni koji u stvari nikad nisu ni bili tu. Oni koji su bili u stranci da bi dobili neki projekat, neki tender, neku privilegiju. Nas nije napustio nijedan odbornik, većnik, ni poslanik. To je prosto nevjerovatno. I neću da pričam šta smo sve proživjeli za dvadeset mjeseci. To je nevjerovatno. Mislim da to nijedna stranka ne bi izdržala. Na to sam izuzetno ponosan.

Kako je moguće da niste vidjeli šta će se dešavati na političkoj sceni?

Ja nisam siguran da neki nisu vidjeli. Ne znam kako nisu vidjeli. To je dobro pitanje. Ili smo vidjeli, a možda nismo mogli ni da reagujemo kako bi trebalo. Ovo je država koja tek vraća svoj suverenitet i kosti svoje nezavisnosti. Devedesetih godina se urušava jedna država, pa smo lutali. Nismo znali gdje smo, u kojoj smo državi, da li smo za ovakvu ili onakvu Srbiju, mislim na širu državnu zajednicu.

A onda od početka 21. vijeka ubjeđivali su nas da mi u stvari treba da se izvinjavamo, da plačemo, da patimo, da prolazimo kroz neku katarzu, da razumijemo naše grijehe, da moramo da se odreknemo svega onoga što je bilo u prošlosti, dok su sve vrijeme razarali Srbiju.

I prosvjetni i pravosudni sistem, a ekonomiju devastirali pljačkaškim privatizacijama. To je rađeno smišljeno. Ne mogu da kažem da je to svako razumio, da je to jedna jedinstvena slika ili jedan vitraž sa različitim pločicama. Ali kada je došlo do ovoga, do momenta da se to ispali kao projekat, onda smo vidjeli da to jeste pripremano.

Nemam dilemu da je ovo spremljen scenario. Nemam uopšte znak pitanja oko toga da nekima spolja ne treba predsjednik države kao što je Aleksandar Vučić. Šta će njima u jednoj relativno maloj državi kada neko kaže: „Mi mislimo svojom glavom. Mi hoćemo da budemo slobodni, neutralni. Mi hoćemo da smo nezavisni.“

Ne priznajemo da možete da nam uzmete dio teritorije. Mi nećemo da glasamo da smo počinili genocid. Mi ne damo da nam uzmete naše crkve, manastire i da kažete da pripadaju nečijoj tuđoj kulturnoj baštini.

Neće takve. Oni očekuju da budemo kao neke vlade iz regiona koje moraju da se konsultuju, da prime mejl, faks, da prihvate da svi imaju isti pretekst. Ta priča o usaglašavanju je jedna vješta zamka. Oni svode usaglašavanje na to da vi nemate pravo na mišljenje, nego morate identično da mislite. Ako ne mislite identično, vi onda niste poželjni. Ne znam zašto neće Aleksandar Vučić da ispriča ono što su mu rekli u novembru 2024. kada su mu najavili šta su spremili.

Svi smo bili šokirani od tragedije gubitka šesnaest života, ali stvarno nisam očekivao da će neko da pokuša da zaustavi život u Srbiji. Vučiću je tad rečeno: vidite šta smo spremili. Ovo nećete preživjeti. Nemam sumnje da je ovo pripremljeno.

Ipak vjerovatno nisu svi bili svjesni u čemu učestvuju.

Ljudi su prije svega na početku, odmah nakon tragedije, izašli jer im je nešto smetalo i osjetili su u nekom dijelu javnog života ili njihovog života nepravdu. To SNS mora da prizna. Možda su doživjeli nepravdu od nekog našeg funkcionera na lokalnom, državnom nivou. Možda su doživjeli nepravdu na poslu. Možda su doživjeli neke svoje lične nepravde, izazvane životom ili ličnim, privatnim stvarima, pa su iz tog razloga osjetili da je to možda prilika da oni i sebe na neki način izliječe. To mogu biti različiti motivi, ali sami organizatori blokada su bili pripremani i vođeni od strane onih koji su napravili scenario.

U to nema dileme. To je dugo pripremano, da se radi sa obučenim profesorima i da se radi sa nevladinim organizacijama koje su bile distributeri finansijskih tokova. A zaštićeni su kao bijeli medvjedi. O njima ne smije niko ništa da kaže. U stvari, nevladine organizacije su vladine organizacije samo tuđih vlada. Interesantno je to, nevladine organizacije se finansiraju iz vladinih fondova. Kakav paradoks.

Nije sporno da postoje i treba da postoje, samo moraju da imaju svoju ulogu, a ne da preuzmu ulogu parlamenta, vlade, predsjednika, suda, vojske i policije. Onda nam ne treba država. Tako skupovi pojedinaca vladaju, a ne odgovaraju nikome. Samo što to onda nije demokratija. To je sve suprotno. I vidjeli ste taj snažan totalitaristički politički narativ kod blokadera. Oni javno zagovaraju politiku totalitarizma, politiku segregacije, isključivanje svih koji ne misle politički kao oni.

To nismo vidjeli sigurno osamdeset godina na našem prostoru. Ti si protiv, ti si izdajnik, ti si strijeljan, isključen, lustriran, protjeran. Ne možeš da živiš u gradu. Vaša djeca ne mogu da idu u školu. Vaša djeca ne smiju da studiraju. Vi ne smijete da se krećete ulicom. Mi ćemo vas kamenovati, linčovati, pljuvati, maltretirati, kako god.

A kako dolazi do zamjene teza da se oni bore za demokratiju, a da je ova druga strana protiv?

Sve je šarena laža, sve je prevara. Od toga da su ustali jer se bore za pravdu, jer hoće da institucije rade svoj posao i hoće da se bolje živi. A onda smo doživjeli nepravdu, pošto kad ne date đaku da uđe u školu i da uči, to je nepravda velika.

Posebno kad to neko radi ko je završio svoje škole, a onda sprečava đaka da se isto razvija i napreduje kroz život kako svaki čovjek treba. A zašto? Zato što ovaj dječačić iz prvog razreda treba da se solidariše sa studentom koji se bori… Za šta? Za izbore? Za političku pobjedu? Pošto ovaj iz prvog razreda osnovne škole ili srednjoškolac ne treba da ide u školu zato što ovaj ima političke ambicije. Traže da institucije rade svoj posao, a blokiraju institucije.

Paralisali su i oteli institucije da ne mogu da rade. Pričali su o borbi protiv nasilja čineći nasilje. Sve vrijeme su pucali, ubadali, spaljivali, rušili, lomili, napadali. Išli na kuće. Kao da je 1941. ili 1945. godina pa idu na kuće da likvidiraju. Kao crveni Kmeri.

Razgovor sa predsjednikom SNS-a u redakciji Srpskog nedjeljnika Kompas

Rekli ste da onima koji stoje iza svega ne odgovara predsjednik kao što je Vučić. Da li je politika koju on vodi održiva u ovoj geopolitičkoj situaciji?

Uz velike muke, da. Ali kad možete uopšte u životu da uspijete, a da nemate velikih muka. Kada spremate ispit, morate sve da naučite. I da zaradite novac u poslu morate se pomučiti da radite više, da budete malo operativniji, uspješniji, produktivniji. I da pobijedite na fudbalskoj utakmici, morate više da trčite od protivnika ili bolje driblate i preciznije šutirate. Naravno da je za takvu politiku potrebno mnogo muke i da je takva politika mnogo složenija i napornija. Ali kada nemate takvu politiku ili, da budem precizniji, kada i nemate politiku, neće vas pritiskati, pošto ste vi predali sve instrumente jedne državne uprave. Ali onda nemate suverenitet. Tačnije nemate državu. To je prosto tako.

Čekaju nas izbori. Čak i opoziciona istraživanja pokazuju da je SNS na blizu pedeset odsto, studenti na oko trideset, a parlamentarne opozicije praktično više nema. Kakve rezultate očekujete na izborima?

Mislim da imamo šansu da pobijedimo. Ne mislim da će biti lako. Vjerovatno su ovo za nas najteži izbori od 2012. Nadam se da idemo u istoj koloni sa predsjednikom Vučićem, da ćemo biti jedinstven tim. Mi ga vidimo kao nosioca i nekog ko je prvi na listi SNS-a. Da li će biti neka šira politička kompozicija ili neće, to je pitanje budućeg dogovora. Ne mislim da smo bez šanse, ali ne mislim ni da je pobjeda sigurna.

Ničija pobjeda nije zagarantovana i niko nema sigurne glasove unaprijed. Inače se nikad ne bi mijenjala vlast. Ko pobijedi prvi put vladao bi vječno, zato što uvijek računa na te glasove koje ima. Ljudi različito ocjenjuju političke stranke od izbora do izbora i morate svaki put da se borite za svaki glas iz početka, da zaslužite da dobijete povjerenje građana.

Kada očekujete izbore? Da li mislite da će istovremeno biti održani i parlamentarni i predsjednički? Vi se spominjete kao potencijalni predsjednički kandidat.

Nismo razgovarali uopšte o kandidatima, niti razmišljamo u tom pravcu. Naš kandidat će biti onaj ko je dostojan te kandidature i ko može da pobijedi, koga građani mogu da podrže, nevezano da li je član ili nije član neke stranke i da li je muško ili žensko. Najbitnije je da li je to kvalitetan i odgovoran čovjek dostojan da vrši tu funkciju i naravno da li može da pobijedi. Nesporno je da nas čekaju parlamentarni i predsjednički izbori.

Ja ne znam da li će biti istovremeno ili razdvojeno, ali ako predsjednik Republike najavljuje da će da podnese ostavku za par sedmica, to znači da nas čekaju i predsjednički izbori. Ako kaže blokaderima da će uskoro imati priliku da idu na izbore, očekujem da govori u kontekstu parlamentarnih izbora, tako da mislim da nas na jesen, u devetom, desetom ili jedanaestom mjesecu čekaju izbori, da je to vremenski okvir kad bi građani mogli da idu na birališta i da biraju i novu Skupštinu, ali i predsjednika Republike.

Verujem da Srbija ulazi u jedan period mirnijeg funkcionisanja, poručuje Vučević

Predsjednik je govorio da u SNS-u mora da dođe do promjena, pogotovo na lokalu. Da li to vidite kao kritiku? Kako mislite da će te promjene da se sprovedu i šta su najveće zablude koje po vašem mišljenju dio javnosti ima o SNS-u?

Vidim to kao konstruktivnu kritiku, ali mislim da treba da se mijenja SNS i od „gore“, a ne samo na lokalnom nivou. Imam stav da ne možemo sve svaliti na lokalni nivo. Naravno da na lokalnom nivou ima mnogo propusta, ali ima i na republičkom nivou. Da li su svi ministri idealni? Da li su svi baš tako požrtvovani, da li svi vjeruju u politiku koja ih je dovela na to mjesto? Nisam siguran. Nije fer da samo kažemo neki gradonačelnik, predsjednik opštine, nije dobro radio svoj posao, a da se ne ocijene i ministri, direktori javnih preduzeća ili državni sekretari. Ne kažem da je sve idealno na lokalnom nivou.

SNS mora mnoge stvari da mijenja, da razumije i novo doba i nove generacije koje dolaze. SNS ove godine obilježava punoljetstvo, 18 godina postojanja. Ne možete 18 godina stalno da pričate istu priču, da se isti ljudi svuda pojavljuju, morate da dajete šansu i novim ljudima i idejama. Mislim da smo to i radili, ali mislim i da je vrijeme za dalje osvježavanje i osnaživanje kadrova na lokalnom i državnom nivou.

Očekujem velike promjene unutar stranke i velike promjene u vladi poslije izbora. Mislim da će biti mnogo novih ljudi, jer ako idete sa ljudima koji su umorni u političkom smislu i koji nemaju više motiva, koji su izgubili želju da rade više nego što je to bilo juče, prekjuče, ne vjerujem da je moguće ostvariti rezultate koje građani očekuju. Sve se ubrzava i sve je mnogo zahtjevnije. Snaga leži u kadrovima, snaga je u ljudima.

Ozbiljni ljudi uvijek moraju pripremati ljude koji će ih sjutra zamijeniti. Ima mnogo mladih u SNS-u. Nijedna stranka nema toliko mladih ljudi kao što je SNS. Nijedna stranka nema toliko ljudi sa fakultetskim diplomama. Ali postoji to uvriježeno mišljenje da su kod nas nepismeni, krezubi, neobrazovani, mahom starije stanovništvo, jer je to izbombardovano kao narativ koji mora da se prihvati. Blokaderi i opozicija su nametali određene kvazikulturološke vrijednosti ili kvazivrijednosti, obrasce ponašanja, da vi ako kažete da ste iz SNS, vi ste „ćaci“. A „ćaci“ su oni izmislili kao termin, što je pravi oblik političkog totalitarizma, da ne kažem fašizma.

Ako kažete da ste u SNS-u, vi ste odmah prokaženi. Ako ste član te stranke, vi ste odmah podmetnut, ucijenjen i pritisnut, i tako dalje. To je neko radio i pripremao vrlo smišljeno. Kao što je spremana ta paklena kuhinja oko dehumanizacije prije svega Vučića. Njegova kriminalizacija, pa relativizacija i delegitimizacija. Slika da se nikad gore nije živjelo. Kao da je sve inače bilo idealno, kao da smo Švajcarska, pa je neko došao sve da uništi.

A ne da smo naslijedili državu u dugovima, rasturenu državu. Govore da nismo pobijedili, nego ukrali, kupili. Govore da su glasali mrtvi, ubacivali listiće u kutije. Da smo vođe kriminalnih klanova, iako su ti kriminalni klanovi uhapšeni i protjerani iz Srbije baš dok je on na čelu države. I do te ključne stavke da on nije čovjek, već apsolutno zlo. Mama mu je ovakva, tata mu nije tata, brat mu je kriminalac, stariji sin isto, mlađi sin ne postoji, ćerka je vlasnik nekih nepokretnosti. On je sve ono najgore što može. Vi ste nacionalista? On je izdajnik. Vi ste evrofanatik? On je presvučeni radikal.

Evo vam svaki ugao gledanja koji vam odgovara, samo ne onaj pravi ugao. Baš za vaše oči da ga mrzite i da ga rušite. I zato može da se desi ta nevjerovatna, da ne kažem, idiotska situacija da neko ide sa pravoslavnim insignijama da vraća Dinka Gruhonjića na fakultet, a on se zalaže za skvotiranje srpskih crkvenih hramova i otvaranje pabova. Strašan podatak. Prije svega prema onima koji misle da su patriote.

Oni idealizuju državu. Misle da mi sve možemo riješiti preko noći, da je to samo stvar dobre volje, da je odavno trebalo da se spojimo sa Republikom Srpskom ili da se vojska vrati na Kosovo. Samo neko neće, okleva ili se dogovara sa strancima, a ne razumiju da bi nas to vodilo u ovakvim geopolitičkim okolnostima u potpunu propast. A oni iz te idealizacije države hrle u ruke onima kojima je zadatak da je unište.

I postaju njihova jeftina pješadija. Oni mogu da budu sa istim ljudima koji vrijeđaju građane, vjernike koji stoje satima u redu da cjelivaju pojas Presvete Bogorodice. I nemaju problem da budu sa tim istim ljudima koji kažu da je to fetišizam i primitivizam. Oni kažu nema veze, svi smo zajedno, pa makar nam to i govorili, samo da mi srušimo Aleksandra Vučića. I SNS, koji je kartel, klan, sekta.

Zato je to paklena kuhinja koja je to pravila. I to nije od pada nadstrešnice. I to nije od ubistva djece u školi na Vračaru ili mladih ljudi u Malom Orašju i Duboni. To je pripremano mnogo duže i to traje. To je narativ koji se ponavlja. Vi prosto počinjete da to doživljavate kao normalnu stvar, iako apsolutno nije. Sociolozi i psiholozi bi mogli to mnogo bolje da objasne.

Kako smo došli do tolike polarizacije i agresije u političkom diskursu. Politika je prije svega dijalog. Da li je on u ovom trenutku uopšte moguć?

Moguć je i nasušno potreban. To pitanje bi morali da postavite onima koji ne žele dijalog. Zašto? Ne mogu ja da govorim u njihovo ime. Možda se plaše. Možda nemaju šta da kažu u tom dijalogu. Možda bi to bilo njihovo suočavanje sa sopstvenim neznanjem ili nepripremljenošću. Ne znam. Mogao bih sada to i dalje da analiziram, ali nisam siguran da bih bio potpuno u pravu ili da sam sve sagledao.

Ali siguran sam da nam je dijalog potreban. I kad kažem da treba da budemo ujedinjeni, to kažem u smislu da pobjednik neće ubijati, zabraniti i protjerati one koji su izgubili izbore. Da niko neće napadati ničiju djecu, supružnike, porodice, da neće zabranjivati rad onima koji imaju drugačije mišljenje, političko ili bilo koje drugačije. E, ja tako vidim ujedinjenje. Nisam siguran da možemo da se ujedinimo svi, da isto mislimo o Kosovu i Metohiji ili o nekim drugim pitanjima.

Nažalost. Trebalo bi, ali nisam siguran da je to moguće, ali da se dogovorimo da bez obzira na razlike niko ne spali kuću u kojoj svi živimo, to jeste. Da je niko ne sruši. I da ne pričinjavamo zadovoljstvo onima koji bi da ta kuća nestane sa ovog prostora. Ako stvarno neko misli da nema takvih, onda taj ništa ne zna o politici ili geopolitici.

Ako stvarno neko vjeruje da svi želimo svima sve dobro i da će svi da žive u carstvu gdje caruju drugarstvo i pravda, da su svi super i prijateljski nastrojeni i da se raduju tuđim uspjesima, to ne postoji u geopolitici. Svaka država ima svoje interese. Ti interesi se često kose. Morate da razumijete to i unutrašnju i spoljnu poziciju svih država.

Mislite li da će tenzije i podjele nestati poslije izbora?

Vjerujem da Srbija ulazi u jedan period mirnijeg funkcionisanja. Pri tome ne mislim da će tenzije ikada potpuno nestati. Mislim da ćemo morati da se priviknemo da ćemo uvijek u Srbiji imati 5–10% ljudi koji će da protestuju protiv nečega. Kad kažem 5–10%, ne da u jednom trenutku izađe, nego da su protiv urbanističkog plana, kamenoloma, hidroelektrane, vojne parade, čega god. Ko se bavi politikom, mora to da prihvati.

Rekli ste da su grb i zastava iznad svih političkih razlika. I jel mislite da je moguće obnoviti minimum konsenzusa oko najvažnijih nacionalnih pitanja?

Ako ne vjerujemo u to za šta se borimo, da Srbija mora biti iznad svih nas, a Srbija nije nekakva imaginacija ili otuđeni subjekat od svojih građana. Srbija je narod koji živi u njoj. Srbija su njeni građani. Srbija je svaki čovjek koji živi u njoj i na njenom teritoriju.

Onda ne znam za šta se borimo, posebno ako se neko bori za svoj donji dio leđa i neku fotelju. Ja ne kažem da nema i takvih, ali vjerujem da oni koji su ključni nosioci odluka razumiju istorijsku odgovornost prema njoj. I da su svjesni toga i dostojni i tog bremena odgovornosti i krsta koji nose. Vjerujem da to mora biti zajednički imenitelj. Kad kažem država, to je narod sa svim svojim atributima, svim svojim djelovima, cjelinama i naravno, sa svojim simbolima koji nas opominju i prizivaju na ono o čemu pričamo, a to su zastava, grb i himna. I to nije nikakva idealizacija države ili nametanje bilo kakve vrijednosti.

To je nužna stvar, osnovna, elementarna stvar da bismo mi kao narod i država preživjeli. Drugačije nam spasa nema. To ne znači da isključujemo saradnju sa drugima. To ne znači da odustajemo od određenih integrativnih procesa. To ne isključuje da mi treba da budemo partneri sa drugim državama, bilateralno ili multilateralno. To ne znači da mi nismo otvoreni kao društvo za saradnju ili za dalje povezivanje.

Ali i kad se udružujete i povezujete, ne znači da se odričete sebe. I da treba da izgubite integritet i dignitet. Kad sami sebe ne poštujete, kako očekujete da vas ljudi poštuju? Kako možete da budete građanin svijeta kad niste građanin Srbije? Kako možete voljeti druge narode više nego svoj narod? Kako možete uopšte da volite drugoga, a da prezirete sopstveni narod, da se vi gadite sopstvenog prezimena. Nadam se i da Srbija može da bude ujedinjena u smislu da jedni druge poštujemo. Da naše različitosti ne mogu da budu isključivosti.

Bio sam onda na trećoj godini fakulteta 1996. kad su počeli studentski protesti. Čeda Antić je moj „ratni drug“

Na skup 27. juna ste došli na motoru. Kada je počela vaša strast prema motociklizmu?

To nije reklama. Uživam u motociklu. To je počelo s četrnaest godina kad sam kupio manji motor. Mama se nije radovala. Nije, ali drugačija su to vremena bila. Manje je bilo i automobila i motocikala, bila je drugačija frekvencija saobraćaja.

Da li su i vaši sinovi motociklisti?

Nisu. Meni je lakše što nisu, drugačije je kad vozite motor sa pedeset dvije godine, sa dvadeset dvije godine ili sa četrnaest. Nije isto, posebno kad govorimo o većim motorima. Drugačije gledate život, dodajete gas i sagledavate krivine. To jeste jedan dio mog života, ali imam i drugih ljubavi. Ljubitelj sam sporta, prije svega ribolova.

A kad vi to stižete?

Ne stižem, nažalost. Pet minuta, ono motor može brzo. To mi je ona šargarepa koju ja vidim, da ću jednog dana moći opet. Da, to je nešto što volim. Nekome je to gubljenje vremena, ja bih uvijek izabrao šator i štapove pored vode. Neko lijepo piće i dobro društvo, prije nego da sjedim u najekskluzivnijim restoranima i hotelima u centru bilo kog grada gdje mislim da se sve dešava, da se donose odluke. Ja bih se udaljio od svega toga i bio u prirodi.

Jer se tamo donose najbolje odluke?

Ne znam da se donose najbolje odluke, ja znam da mi najviše prija. A možda se onda i donose najbolje. A sad kad neko voli da bude tamo u nekoj bašti, da bi tu bio viđen i bitan, da bi popio ne znam koju kafu ili šta već. Super, normalno. A ja više volim da gledam u vodu i uživam. To je stvar izbora.

Kako sinovi gledaju na vaš politički angažman?

Ponosan sam na Mihaila i Danila. Mislim da sam im dosta problema napravio u životu, ali oni to muški nose. Prije svega zahvaljujući majci, oni su dobri momci, veoma vaspitani. Rekao bih da će biti dobri ljudi. Možda je to neskromno za oca da kaže. I to je najveća pobjeda majke koja je s njima mnogo više vremena provodila. Ja sam tu bio uvijek kao žandarmerija kad je najteža situacija. Ali dobro su. Vjerujem da će biti dobro. Nadam se da Danilo neće u politiku. Mihailo je sad već ušao, možda i više nego što sam htio, ali to je možda i genetika.

Zašto se nadate da vam mlađi sin neće u politiku?

Zato što znam koliku cijenu je platio moj otac, koliku sam posebno cijenu platio ja i koliko su oni zbog mene plaćali. Nisam siguran da je to najidealniji put. Ja sam zavolio politiku još 1989. na Vidovdan. Odrastao sam u kući gdje se stalno pričalo o politici. Čitala se Politika, Duga, Start. Ali ta slika Gazimestana 1989, to neću zaboraviti. I onda je taj film „Boj na Kosovu“. Eto, to su bila neka romantična buđenja na sve strane.

Mi smo prvi put mogli da kažemo šta jesmo. Čulo se na stadionima nešto što se do tad nije smjelo čuti, zapjevati, izgovoriti. Teško je to sada dočarati ljudima koji nisu odrastali u tom ambijentu. Jer su nama nametali u udžbenicima da su četnici i ustaše isto. Kralja nisu spominjali. Prvi svjetski rat je bio u jednoj fusnoti. Balkanski ratovi su preskočeni. Nismo učili o Vojvodi Stepi, Mišiću. Učili smo o sedam ofanziva i sedam sekretara SKOJ-a i sve je to okej.

Naprotiv, mislim da je to trebalo učiti, ali onako su nas prilično suzili u znanju time. I onda kad je to krenulo, sjećam se i časopisa Pogledi iz Kragujevca. Zaista, za nas je to bilo nevjerovatno u tim godinama da se dešava.

A koliko je to različito sad? Kako gledate na ovo što rade studenti, nije bitno kako smo došli do blokadera, ali jesu, sigurno postoje neki studenti koji su iskreno mislili. Kakva je razlika sad?

Sigurno da je uvijek bilo tako i da ima takvih. To su ovi koji su otpali, koji više nisu u plenumu, koji su se vratili u život. Valjda mnogi od njih razočarani što su izgubili godinu svog života. Mislim da je ogromna razlika. Ja sam studirao, bio sam onda na trećoj godini ako se ne varam 1996. kad su počeli studentski protesti.

Čeda Antić je moj ratni drug. Mi smo zajedno bili u vojsci. Bio je uvijek dobar vojnik i anegdota je da Čeda Antić čitao sve o Vizantiji u svakoj pauzi najtežih vojnih vježbi ili zadataka na plus četrdeset. Niko to nije mogao da razumije u vojsci, to je bio šok. On je bio i tada apsolutno posvećen istoriji. Čitao je neke skripte, neke fotokopije. To prije trideset godina nije bilo tako lako nabaviti. Nije bilo onlajn da pročitate. Ali bilo je i tada protesta.

Pa niko nije nekome rekao da ne smije da studira. Nisu nam zabranili da polažemo ispite. Oni koji su tad išli, ja nisam bio dio tog studentskog protesta. Ja sam bio i tada simpatizer Srpske radikalne stranke. Nisam uopšte bio dio tog budućeg korpusa, iako smo zamjerali Miloševiću 1994. sankcije na Drini i 1995. izdaju Krajine. Tako smo doživljavali. Ali nikad nisam bio dio tog studentskog protesta. To javno i sada mogu da kažem.

Ali tada nismo jedni drugima prijetili: „razbiću ti glavu“ ili „ne možeš da uđeš na fakultet“. Toga stvarno nije bilo. Ko je htio da ide u protest, on je išao u protest. Ko je htio da studira, on je bio u amfiteatru. Ko je htio da izađe na ispit, išao je na ispit. On nije htio da izađe na ispit, on je dobio suspenziju. To je tako bilo. To su normalni odnosi. Ljudi su možda i više vjerovali u neke stvari. Možda je to malo bilo i idealistički, ali su više vjerovali. Drugačije je to vrijeme bilo. Potpuno drugačije.

O SETU MJERA KOJE JE PREDSTAVIO VUČIĆ

Mnogo toga je urađeno, ali niko od nas ne idealizuje situaciju. Naravno da živimo daleko, daleko bolje nego do 2012. Ali niko od nas nema uopšte zabludu da ljudi ne očekuju da žive još bolje. I kada prosječna plata pređe hiljadu eura, hoće da budu veće plate i da penzije kada rastu, brže rastu. I kad sagradimo auto-put, ljudi očekuju novi auto-put ili da se rade regionalni lokalni putevi. Ali to je život.

Nikad se neće desiti da kažete da ste sve završili i da više nemate nikakvog posla i da je sad sve riješeno i sad možemo svi da odmaramo. Uvijek će biti nešto novo da se uradi, izgradi, popravi, otkloni. Mislim da je važno ono što je predsjednik ove sedmice najavio kao paket mjera, ne samo u pogledu izdvajanja novčanih sredstava koja su velika.

Gotovo tri miliona ljudi je ovim obuhvaćeno na različite načine, od penzionera, prije svega onih sa nižim penzijama i to su mahom ljudi koji primaju invalidske penzije, odnosno radnici samostalne djelatnosti. Te kategorije penzionera biće više pomognute ili nagrađene, ali i borci, primaoci dječjeg dodatka, znači različitih vidova socijalne pomoći, da dobiju dodatni vid osnaživanja od strane države.

A meni se posebno dopao onaj paket koji je predsjednik najavio koji se tiče lijekova za one koji imaju redovne terapije. Mislim da često u toj borbi zaboravljamo segment, ne samo liječenja, ljekara, bolnica, domova zdravlja, nego i farmaceutskih komponenti. I to je nešto što zaista možda nekom nije impresivno u smislu brojeva, a ja mislim da je to možda i najvažniji dio svega onoga što je promovisano kao novi vid ekonomske politike Vlade.

Da vodimo računa o ljudima kojima je zdravlje ugroženo više nego kod ostalog dijela stanovništva i da pokažemo brigu i solidarnost prema njima. Kao što smo se borili za niže cijene namirnica u radnjama, sada se država mora pozabaviti pitanjem cijena farmaceutskih proizvoda, odnosno lijekova. To je zapravo kontinuitet, jer oni što se liječe jesu naš narod. Država je tu mnogo uradila, ovo je samo kontinuitet toga, pa ćemo i to uraditi.

Nikada ne potcjenjujem i ne isključujem solidarnost i humanost našeg naroda i želju da se pomogne ljudima, osobi koja je u nekim teškim trenucima, ali je nepravedno reći da država ne pomaže, pošto su izdvajanja stostruko veća nego što su bila. Možda je čak i nepristojno uopšte otvarati tu temu. Jer prije svega bi trebalo da bude nepristojno za one koji su tad vodili državu i davali nula dinara.

A možda je nepristojno da se mi hvalimo koliko dajemo više novca za liječenje, prije svega djece oboljele od rijetkih bolesti i koliko se generalno više ulaže. Zato ne bih da izgleda da se hvalimo tim stvarima, a mislim da je važno da građani čuju. Neuporedivo su veća izdvajanja za liječenje prije svega djece i građana od rijetkih bolesti koja do danas nisu imala uopšte podršku od strane države. A sad da neko kaže SMS-om liječe ljudi, nefer. Pa to je kao kad kažemo nikad gore, evo nikad se teže nije živjelo. Onda su se ispraznili Beograd i Novi Sad. Svi ljetuju, jun je. I ne govorim to negativno. Ne govorim negativno, to govorim kao činjenicu.

(Srpski kompas)