Prošlo je dovoljno vremena da se slegne euforija, da splasne prašina patriotskih parola i da se — ako ništa drugo — makar pokuša odgovoriti na jednostavno, ali suštinsko pitanje: Šta su studenti iz Srbije zaista dobili?
Nisu trčali jer vole trčanje. Nisu pedalali jer sanjaju Tour de France. I nisu išli u Osijek, Viroviticu, Varaždin i Beč da bi osjetili gostoprimstvo komšijskih gradova. Odlazili su s porukom. Ili barem u uvjerenju da nose poruku. Poruku kome? Briselu? Strazburu? Beču? Ili možda Beogradu?
Ako je cilj bio skrenuti pažnju evropskim birokratama na muke i frustracije mladih iz Srbije — onda treba reći jasno: to se nije desilo. Evropski parlament nije raspravljao o studentskoj biciklijadi. Evropska komisija nije donijela nikakvu rezoluciju u vezi s trkačima sa Balkana. Vijest nije dospjela dalje od regije, ni tiho, a kamoli da je zazvonila.
Ako je cilj bio da se domaćoj javnosti pokaže kako mladi žele „u Evropu“ — i to ne kao potrošači već kao akteri — to je, možda, i postignuto. Ali samo za jedan dan, eventualno za naslovnicu i prilog u dnevniku. Sjutradan, sve je bilo po starom.
Ako je cilj bio sticanje političkih poena za organizatore — taj dio je, sasvim moguće, uspio. Oni koji su stajali iza „performansa“ možda su sebi obezbijedili još jedan poziv na panel, još jednu stipendiju, još jedno mjesto u „savjetima mladih“. Zato je legitimno — i nužno — ponoviti pitanje: Šta su studenti dobili?
Ako su dobili još jednu šetnju u prazno, još jednu iluziju da se nešto mijenja jer se negdje stiglo — onda to treba reći otvoreno.
Ako nisu dobili ništa osim umora u nogama, osmijeha za kamere i aplauza od onih koji ih ne bi primili ni na praksu — onda je možda vrijeme da se prestane sa „evropskim“ igrokazima i da se počne govoriti jezikom koji stvarno boli i stvarno mijenja. Ovo sve dolazi kao hronologija dešavanja o dva protesta, jednog koji je bio 15. marta sa velikim brojem okupljenih, i drugog, koji je zakazan za sjutra, za Vidovdan. Mnoge stvari su se najavile, poput radikalizacije od strane demonstranata, da će se nadoknaditi propušteno od 15. marta a očigledno je da svi znaju šta to znači i šta će im biti cilj djelovanja.
Svakako, ukoliko dođe do bilo kakvog napada na institucije srpske države zbog frustracije blokadera, država ima apsolutno pravo da odgovori kako bi sačuvala mir i stabilnost u društvu. Hoće li? To je ključno pitanje na koje niko nema odgovor.
