Piše: Kasper I
Prije tri decenije, Slobodan Milošević je izgovorio rečenicu „Volim i ja vas”, koja je ušla u političku memoriju ovih prostora. Danas, izvan konteksta tadašnjeg vremena i političkih okolnosti, ona ostaje kao simbol jedne dublje istine koja se uporno ponavlja kroz generacije političara na Balkanu – odnosa prema narodu koji je često više instrument nego stvarni subjekt politike.
Na ovim prostorima, politička ljubav prema narodu prečesto traje koliko i izborni ciklus. Kada se traže glasovi, narod je u centru pažnje, obećanja su velika, a riječi tople i široke. Međutim, čim se izbori završe, ta „ljubav” se hladi i povlači u institucije koje često ostaju zatvorene, udaljene i nedodirljive za iste one ljude kojima se obećavala bliskost.
Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste obrazac koji se ponavlja bez obzira na ideologije, partije ili generacije političara. Na Balkanu se i dalje njeguje kult ličnosti, gdje se politički vođa često doživljava kao centralna tačka sistema, a ne kao njegov servis. Takav pristup slabi institucije i jača zavisnost društva od pojedinaca, umjesto od pravila.
U suštini, problem nije samo u političarima, već i u političkoj kulturi koja toleriše i čak nagrađuje takav odnos. Narod se često poistovjećuje sa vođama, umjesto sa sistemom koji bi trebalo da bude iznad svakog pojedinca. Kada vođa postane važniji od institucija, država postaje nestabilna, bez obzira na to ko je vodi.
Zato je važno raskinuti sa iluzijom da je „ljubav prema narodu” dovoljna kao politički program. Ljubav bez odgovornosti, bez sistema i bez institucija – ostaje samo slogan. A slogani, koliko god zvučali snažno u predizbornoj kampanji, ne grade funkcionalna društva.
Ako postoji nešto što bi ova rečenica trebalo da nas nauči danas, onda je to oprez.
Oprez prema političkoj retorici koja zvuči lično i emotivno, ali se ne pretače u sistem, pravila i dugoročne promjene.
Jer država ne smije da zavisi od toga ko „voli narod”, nego od toga kako je uređena da funkcioniše.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
