Vjerovanja

PIše: Marko Kentera
Nekadašnji Sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

U popodnevnoj tišini, dok se kamen ugrijan suncem budvanskih ulica još uvijek presijava od vlage pomiješane sa vrućinom, i neposredno nakon što se vratim sa Pizane nakon drugog kupanja tog dana, često se sjetim misli koja se od strane web pametnjakovića pripisuje Francu Kafki iako nije njegova.
Neko drugi, možda manje poznat ali, mislim, jednako mudar, zapisao je da vjerujući strastveno u nešto što još ne postoji mi ga u suštini stvaramo. I potom dodao – „Nepostojeće je sve ono što nismo dovoljno snažno poželjeli“
I bum.
Nevjerovatno jaka misao, za mene i istinita!
U toj naizgled prostoj rečenici krije se cijeli poraz našeg društva ali i mogućnost našeg spasa.

Kad god me pitaju zašto pišem, a to se dešava često, zašto se „zamjeram“, zašto kritikujem društvene pojave u gradu iz kojeg potičem, u gradu koji me na neki način oblikovao, ja zapravo čujem jedno drugo, iskrenije, pitanje – Zašto još vjeruješ?

Na prvi pogled sigurno je puno lakše ne vjerovati. Danas je to društvena maksima. Vjerovanje je za slabije, totalno je out!
Lakše je pomiriti se sa činjenicom da je naš javni prostor postao pozornica za ponavljanje slabosti, da se moral relativizuje brže nego što se grade nove budvanske kule.
Živimo u državi i gradu gdje se uspjeh mjeri šarenim prividima koje kreiraju kupljenodiplomaši. I da, dok god tvrdimo, djelujemo i izgovaramo da je lakše mi istinski biramo odustajanje. Takvo odustajanje je postalo naš najtiši ali najubitačniji fatalni porok.

Osim sasvim glupih i pogrešnih razloga, prije svega grešnih, mogu reći da pišem da bih sačuvao trag onoga što nestaje.
Pišem da otrgnem od nekih ljudi i klika namjeru da se ukine vjera u mogućnost boljeg.
Nema sumnje da društveni raspad ne počinje korupcijom niti nepravdom jer su to su samo simptomi koji nas guše decenijama.
Pravi raspad počinje u trenutku kad prestanemo vjerovati da naš glas vrijedi, da naša upornost ima smisla, da naš trud može oblikovati prostor u kom živimo. Mnogo je onih koji snažno rade da taj raspad počne i da traje i u tom pravcu moramo usmjeriti našu snagu i mapu borbu.

Nepostojanje vjerovanja i manjak upornosti jesu naši pravi i gotovo trajni porazi.
Oni su tihi, neprimjetni, uvlače se u svakodnevicu, u rutinu, u naviku da praštamo ono što se ne smije praštati i da ćutimo tamo gdje bi trebalo govoriti.

Ipak, moramo se ponavljati jer to je majka znanja, snage, istorije, nauke i napretka. Zato se ponavljanjem vraćamo, podižemo, uprkos svemu. Ne zato što smo tvrdoglavi, nego zato što je upornost u Budvi, nažalost, jedina preostala forma građanske hrabrosti.

Ako želimo da promijenimo naše gradove i našu državu, možda nam ipak ne treba tako mnogo.
Duboko vjerujem ili bolje reći želim da vjerujem da nam treba samo da povjerujemo – snažno, gotovo neumjesno.
Možda u jednoj riječi – dječije, u onom najvažnijem i najlepšem smislu te riječi.
Da vjerujemo u ono što još uvijek ne postoji, jer upravo se tako počinje stvaranje.
Vjerovanja nisu (samo) ukras našeg karaktera.
Ona su njegovo pokretač. Dok god ga imamo, Budva i Crna Gora, i mi u njoj još nismo izgubljeni.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)