Piše: Goran Danilović

Primijetio sam danas stav jednog poslanika da je „vjeronauka oksimoron“? Da je povod ovom iznenadnom otkriću kakav predhodeći kafanski lumperaj preskočio bih i slovce na tu temu. Ipak, povod je peticija građana, njih preko šest hiljada, da se u naš obrazovni sistem uvrsti i vjeronauka. To je dovoljan razlon za jedan
kratki komentar.

Lakoća postojanja kod pojedinaca je zadivljujuća, lakoća mišljenja ponižavajuća, a lakoća zaključivanja poražavajuća.

Zamislite na trenutak biblioteku samo od knjiga onih koji su promišljali, izučavali i naučavali vjeru, koju god, recimo u poslednjih hiljadu i po godina; bio bi to cijeli jedan grad od knjiga, civilizacija za sebe, i to satkana od života ljudi koji su zadužili čovječanstvo!

Sve to vi riješite jednim tvitom iz kakve picerije prežvakavajući nedopečeno pecivo.

Vjera i nauka se međusobno isključuju?

Vjerujući ljudi ne priznaju nauku?

Vjera (religija) je opijum za narod?

Misleni napor pojedinaca koji tako zaključuju ravan je velikoj nuždi djeteta koje istovremeno kaki i gleda u zvijezde.

Ako je, recimo, vjera opijum za narod, što bi rekli ratoborni ateisti, šta bi mogao biti kokain ili heroin?

Možda bi bilo ispravno zaključiti da se radi o biznisu za države i pojedince kojima je dokurčilo da se bave etikom i estetikom življenja.

I da, prisjetite se onih koji svoje ateističke nazore brane „orginalnom tezom“ da su milioni ubijeni iz vjere i za vjeru. Ima tu istine, ne sporim, ali milijarde su nestale zbog zloupotrebe

nauke i naučnih otkrića, a ostacima čovječanstva iz istih razloga prijeti samouništenje.

Da li to nešto govori o nauci i znanju, o vjeronauci i vjerovanju? Pprije će biti da govori o ljudima, a posebno o onima koji „ne vjeruju vjeru“ niti „vjeruju u nauku“!

Šta bi tek bilo da se naši poslanici i drugi bardovi egzaktosti dohvate filosofije – ne smijem ni da pomislim?

Sve što nije opipljivo i savitjivo u našim malim svjetovima sumnjivo je. Novac je, recimo opipljiv, a kičma savitljiva, posebno ako se navježbava od djetinjstva.

Mogu li zapravo nauka i vjeronauka zajedno? Mogu li kogito i sum jedno bez drugoga. Naravno da ne mogu! Ergo, najlakše se piju smiješane.

Nego, ima među nama onih koji se dive pronalasku toalet papira, a ne znaju i ne vjeruju da su ljudi od vajkada kakili, i to iz nužde.

„Nauka je ono što znamo, a filozofija ono što ne znamo“, rekao je negdje Rasel imajući u vidu i ova naša sporenja.

Vjera, ljubav i nada su nepotrebni u današnjem političkom i preduzetničkom svijetu, a nauka je dragocjena ako može nešto da sakrije ili opravda.

Kako god djeca su na gubitku; odrastu vjerujući da su sve naučila, a ostare znajući da ništa nije bilo vrijedno življenja.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi