Više boli pendrek „naših“ nego DPS-ovski: Botun kao trenutak kada su „osjveživači“ umislili da su postali sila

Ono što se juče dogodilo u Botunu možda jeste najvažnija političko-moralna prekretnica naše zemlje u ovoj godini. Ne radi se samo o hapšenju nekoliko desetina ljudi na protestu protiv izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda — radi se o temeljnom lomljenju društvenog ugovora između naroda i onih koji vode državu.

Upravo tamo, u zetskom selu, svjedočili smo nečemu što bismo nakon 30-avgustovskih promjena teško mogli zamisliti: policija je hapsila vlastite građane, među njima predsjednika opštine i njegovog 70-ogodišnjeg oca. Na istoj strani gdje su se nekada bez dileme svi nalazili protiv DPS-ovih policajaca, danas imamo represiju koja se sprovodi u ime našeg sistema – i to od „naših“.

Lako je bilo boriti se protiv DPS-a. Njihova istorija je bila jasna: autoritarizam, navodi o korupciji, švercu,… Znalo se šta misle, znalo se šta očekivati — i upravo zbog toga, svaki otpor protiv te vlasti nosio je moralnu jednostavnost. DPS je bio jasan protivnik, i znale su se snage te političke borbe.

Ali ovo danas nije bio DPS. Ovo je represija koju sprovodi „osvježena“ policija čiji su kadrovi i komande u rukama onih koji sebe nazivaju partnerima, saveznicima, modernim reformatorima, a možda i najgore, Evropljanima. I upravo zato svaki pravi borac protiv DPS-a osjeća bol, da je nova vlast toliko „uzbičila“ da kreće na goloruke starce i starice…

Kad je Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije i poslanik, ušao u policijsku maricu, satima okružen uniformama koje bi morale štititi građane, a ne njih hapsiti — jasno je da ovo prelazi okvire obične lokalne svađe oko kolektora. To je simbol da institucije mogu biti okrenute protiv naroda čak i kada “naši” to rade. Međutim, možda zaboravljaju da su ih upravo ti građani doveli na pozicije gdje se sada nalaze i da nisu daleko izbori 2027. godine. DPS je tako jedne godine probao da udari na narod. Pa im je narod na izborima polomio zube, politički naravno.

I ipak, ono što najviše boli: najveći strah nije od političkih protivnika; najveći strah je kada vlast izgubi sposobnost da služi građanima i počne da ih tretira kao neprijatelje. Kada se tada desi represija, to je poraz jedne države (koji već po redu) — jer više nije važno ko je na čijoj strani: represija protiv svojih građana znači urušavanje legitimiteta cjelokupne vlasti.

Istina je oštra: lakše je bilo mobilizovati ljude protiv režima koji je bio jasno definisan i jednostavan za kritiku — protiv DPS-a. Navikli su stari opozicionari da im se suprotstavljaju, predviđali su njihove metode, razumjeli motive. Ali danas, kada se ista sila — isti aparat represije — koristi protiv građana Zete od strane onih koji su nekada bili na istoj političkoj strani, to je izazov koji je mnogo teži, mnogo kompleksniji i mnogo opasniji.

Ovaj događaj u Botunu nije samo lokalni protest već se može posmatrati i kao test duha Zete ali i Crne Gore. Test duha nekadašnjih starih opozicionara. 

Odgovor na ovu problematiku, ako ga Crna Gora želi, (a pogotovo Milojko Spajić i Saša Mujović) – je pravedan i stabilan, leži u — ne u oružju ili u uniformama — nego u povratku institucija građanima, a ne u njihovoj upotrebi protiv njih. To je jedini put da se prevaziđe trauma ovoga dana. Znaju dobro Zećani šta je policijska represija, nije davno bila 2020. godina. Ali isto tako znaju i mnogi drugi demonstranti na ulicama koji su doslovce bili naviknuti da sa druge strane stoji policija Mila Đukanovića da budu alergični kada vide policijski štit koji kreće na njih jer pamte neka mnogo gora vremena. To je na neki način prirodno stanje.

Tako da sledeći put kada vidimo policijske kordone, zapitajmo se — na čijoj su sada strani: na strani naroda ili na strani politike koja zaboravlja da je upravo građanin nosilac suvereniteta države? A kada državni organi silom krenu na iste te građane, koji u ovom slučaju bukvalno brane svoje pravo da dišu i da se pored postojeća dva zagađivača ne postavi i pomenuto postrojenje – znaće to dobro da pamte. Pamte i sva ona druga iznevjerena obećanja, kule i gradove… A niko svakako neće vladati vječno. Jedan je tako pomislio da je gospodar Crne Gore i da može i sopstvenu crkvu da pravi. Šta se ono bješe tada dogodilo?