VIC(E)PREMIJER

Piše: Emilo Labudović

Da kojim čudom vaskrsne davno počivši Radoje Domanović i povrati se na ove prostore, našao bi se u čudu i njegovo oštro satirično pero bi, garant, presušilo. Jer ovoga što ovdje ima, nema nigdje. Ni u njegovim najboljim satirama. Čak i ako bi započeo neku svoju priču, morao bi skoro dnevno da joj mijenja što početak a što likove. Jer, ako bi, recimo, krenuo od Alekse, već nakon pete rečenice u priču bi mu, poput hajduka, banuo raspojasani Momo Koprivica i počeo da „razgoni Turke na buljuke“, pardon: da trijebi žito od kukolja i lustrira izdajnike. Ili, ako bi se okrenuo onom Konataru i njegovim što idejnim a što jezičkim vratolomijama, ona Jelušićka bi ga zgrabila za džamadan i pocijepala mu napisano. Možeš misliti, napisano srpskim, a još ćirilicom. Užas! A tek što bi ga čudo snašlo ukoliko bi se drznuo da zaviri Draginji u ceger sa kojim tek što je stigla s kamionske. Nema voća i povrća kojeg tu nema, a sve zeleno i kiselo, da nepca utrnu a grlo se skočanji kao vrabac u januru. Jer, dotična, osim što je doktor, profesor, ne samo poznavalac već i izvor svekolikog prava, biva i domaćicom. Da nije, ne bi onaj njen bio onako zadrigao. Pa kad ga ona zaprži i zabiberi, izgorjela bi hartija prije nego bi i mastilo primila. A u slučaju da i zaobiđe Draginju, što je skoro pa nemoguće, bilo bi ravno sljepilu njegovog „Vođe“ ako bi prošao pokraj Raška koji zna sve jer ni u čemu nije učestvovao. Pored onih iz čamca dojučerašnjih kormilara, siguran sam, prošao bi kao pored groblja, daleko se kazalo, jer ih se većina ućutala i izviruju kao miševi iz trica, u strahu da bi se onom čuvenom „izviđaču“ iz Barjamovice moglo omaknuti neko novo izviđanje njihovih doprinosa ovom blagostanju kojim su nas zadužili za još ko zna koliko generacija unaprijed. Za razliku od njih, onaj Pura bi, garant, zaslužio bar pasus priče jer od njegovog humornog sagledavanja stvarnosti i Domanović bi imao šta da nauči.

Ali, sve to bi bila tek „mala maca“ u odnosu na situaciju u kojoj bi se zlehudi Radoje našao ako bi i samo zavirio u onu zgradu u Karađorđevoj. Nije ni čudo s obzirom koja joj je dresa, jer ti đavolji Srbi svuda imaju prste, čak i tamo gdje im je, kao u ono fašističko vrijeme, pristup zabranjen taman koliko i psima. E, tek tu je ovih dana galimatijas sličan ciganskom veselju negdje pred zoru. Svetačka i ekspertska družina se dohvatila za vratove pa ni najveći eksperti ne bi bez gusala dokonali ko koga brani a ko koga sugurmiše i anatemiše. Naravno, „kolo vodi Vasa, ala se talasa“, to jest Vasa je premijer a on je „pored Dese, sve se kolo trese“! Radoje bi se, naravno, morao raspitati ko je ko i ko kome tu šta dođe jer se tu ne bi snašao ni najluđi u ludnici. Što omrkne to ne osvane. Jedan dan kolovođa zvani Zdravko samo što se ne kune „kecom“ Dritanom, ovaj mu uzvraća zagrljajem od tri metra i obećanom doživotnom ljubavlju, a onda… cvrc, Milojka, eno ih ukrstili rukavice pa se mlate čime stignu.
Nekako se podrazumijeva i ravno je aksiomu da se premijer i vice – premijer međusobno slažu i podržavaju. Ali, Radoje ne bi bio onaj koji je bio kad ne bi podsjetio na činjenicu da je, takođe, ništa manje nego normalno da ta dvojica jedan drugome o glavi rade. I da u tome prednjači vice – premijer koji, istina je stara koliko i vlade, želi i nastoji da bude „kalif umjesto kalifa“! Doduše, crnogorski Iznogud bi da se izmakne iz čitavog kalifata i da s manje dobije ne više nego – najviše. Na prvi pogled, tipično atipična situacija kao jedino moguća posledica atipičnog početka u kojem su i premijer i vice – premijer, sa sve Aleksom kao kumom, zasnovali brak na prevaru, i to ne bilo koga nego sopstvene porodice. A što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi, što bi rekao naš narod. Ili, kad se u brak ne uđe nevino, prije ili kasnije neko mora biti – zajeban a brača postelja na doboš.
Da apsurd bude veći a tragikomedija dostigla nivo u kojem bi se i Domanović teško opasuljio, i „supružnici“ i kum su se, zarad bolje pozicije u brakorazvodnoj parnici, naoružali – blagoslovima. Zdravko Mitropolitovim, Dritan i Papinim i Patrijarhovim a kum Aleksa ni manje ni više nego onim vaseljenskim. Mada, ne sumnjam da bi Radoje tim blagoslovima dodao i onaj Eskobarov. Jeste da čovjek nije ni rod ni pomozibog, ali da se njegova pita – pita se. E, hajd sad, majčin sine, probaj da razlučiš ko je tu pravednik a ko izdajnik, ko je tu koga (liše neznavenog naroda) preveslao preko okeana i žednog preko vode, ko je lagao dok se zaklinjao (čak i u svetinji kakva je ostroški manastir), ko je vjera a ko je nevjera. Bez želje da se miješam u Domanovićev posao, kojem nisam ni do opanaka, uz rizik da mi bude prišiveno da je ovo „razmišljanje jednog običnog srpskog vola“ (oprosti, Radoje, zbog zloupotrebe tvog naslova) usudiću se da kažem da mi je u ovom pozorištu lutaka nekako najsmješniji vice – premijer. Jer kad se onako uskokoti, pa podvikne, pa sve kao da neće (a hoće, i te kako), pa on samo nudi spas za sve nas a za sebe ič ne brine, pa ovo, pa ono, jedno danas, drugo sjutra (premijerova škola)… uglavnom nešto poput Hamleta u Mrduši Donjoj. A možda mi se sve to čini iz prostog razloga što je vicepremijer ne samo kovanica već, izgleda, i suštinska simbioza VICA i PREMIJERA. S tim što vic i nije neki a premijer još i gori, tako da običnom glasaču koji ih je na ovu scenu iznio na svojoj grbači ne preostaje ništa drugo bez da se zacijeni od smijeha.

Dok se čeka (već očekivani) rasplet ovog igrokaza, dok narod opet mrzne podgoričkim sokacima, dok se Milu u snu snilo da se vraća, hronika našeg beskrajnog posrtanja putevima tranzicije kojima se još samo mi u Evropi batrgamo, bilježi nove stranice političkog blata koje pršti na sve strane i ispod kojeg neće biti neukaljanih. A premijer i vice – premijer, za primjer.