Velje muke od vjeronauke

Piše: Maksim Drašković

Ko se to boji vjeronauke? Ko od nje bježi kao đavo od krsta? Da li se treba bojati nje, ili onih koji se od nje boje?

Strah je urođeno svojstvo svakoga živoga stvorenja. Samo se bezumnici ničega ne boje. Razumno i božije stvorenje nema, ama baš nijednog razloga da se boji vjeronauke. Naprotiv, sasvim je razložno i prirodno bojati se onih koji se vjeronauke boje – baš kao što je prirodno da se čovjek jedino boji Boga i onoga koji se Boga ne boji, a ljudi ne stidi.

Bezbožnika i antihrista je oduvijek bilo. Bog svakome dao slobodu da bira – ili će da korača NJegovim putem, ili đavoljim, da bude vjernik, ili nevjernik.

Nijesu tek tako, stari, mudri i pobožni ljudi govorili onome ko skrene s Božijeg puta, ili učini kakvo nepočinstvo – Nikakva vjero! U svakome vremenu je bilo i jednih i drugih. No, nepogrešivo se čini da je ovo naše vrijeme nadmašilo svako đavolje vrijeme. Nikad kao u današnjici nije se živjelo u onim, Andrićem posvjedočenim vremenima, ali ne onim Anikinim, već onim “ u kojima pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati“.

„Ne bojim se od vražjega kota… no se bojim od zla domaćega“. Nenadna rana najjače boli. Znali smo da su protiv vjeronauke oni bezbožnici i vjerolomnici, koje smo one, sve je očiglednije zaludnje, „dvadesete godine“ otrijebili „kao gubu iz torine“ (ili, kako se čini, samo zabluđeno mislimo da smo je otrijebili). Ali, evo se ispostavlja (takođe sve očiglednije) da su upravo oni koji su na vlast dolepršali na krilima i talasu te, bojim se pirove pobjede – sada i protiv vjeronauke, i srpskoga jezika, i srpske crkve, i Rusije i svega onoga što je trebalo da znači povratak blagodeti i vrijednosti srpskoga bića i roda, a i sveukupnog pravoslavlja, hrišćanske vjere, kao i svih drugih vjeroispovijesti koje čine vjekovnu Crnu Goru. Kažu da treba da budemo strpljivi, da nije pravi trenutak, da ne talasamo… iako je iskustveno poznato da – ko odgađa, taj ga ne pogađa. Pustahije nijesu odgađale, nego su vjekovnu Crnu goru sunovratile i krvotok joj presvrnule istoga trena kad su to obećale tuđinu.

Ovi, ne samo što odgađaju, nego su, pretvorivši pobjedu naroda u svoju ličnu i okupivši se u popriličan politički bućkuriš, a zaogrnuvši se imenom i projektovanim ciljevima obezbožene, moralno posrnule i, sve su prilike, u svakom smislu na propast osuđene Evropske unije, obezbjeđujući pritom i obećavajući narodu prividno ekonomsko blagostanje – zanemarili i još više urušavaju sve one duhovne vrijednosti – prošlost, tradiciju, kulturu i sveukupno vjekovno biće Crne Gore. Zaboravili su one vrijednosti bez kojih se, ako želimo sačuvati sebe i svoje ime, ne ide u budućnost. (Ne svi naravno – ima tu istinskih i čestitih vjeroljuba i rodoljuba, koji, kao „jedna slamka među vihorove“ ne mogu puno toga učiniti i mnogo čemu odoljeti.) Zbrinuli su u svoje redove, što svjesno, što nesvjesno, preletače i lažne pokajnike tridesetgodišnjeg diktatorskog režima i gaje pritajenu guju u njedrima. Stari depeesovski i dukljanski kadar i dalje kolo vodi i talasa.

Tako se, liše časnih pojedinaca i stranaka, podređujući sve one prave i bogomdane vrijednosti sebičnom i uskogrudom utemeljenju sopstvene vlasti, moći i masti – odriču sebe, pa i vjeronauke i samoga Boga. Dižu grešni glas i zarobljenu ruku protiv vjeronauke, bez koje će nam se(ko god koje vjere bio, i šta god ko mislio) u našim školama i društvu u cjelini dešavati sve ono nazadno i antivaspitno, pa čak i kriminalno, a generacije će nam sve više srljati u moralnu propast.

A, s druge strane, poslušnički i ropski ponizno, podržavaju i izglasavaju bogohulne i neprirodne zakone o istopolnim brakovima i izopačenim sklonostima, slobodama i skarednostima koje potiru ono što je prirodno i dato božjom promišlju i rođenjem, a ne bezbožnim i neprirodnim opredjeljenjem.

Kažu da imaju pravo da budu nevjerni, što im naravno niko ne uskraćuje. Ali, zašto onda oni uskraćuju pravo onima koji su vjerni da se u svojoj školi vaspitavaju i obrazuju u duhu hrišćanskih i svakoj drugoj vjeri primjerenih vrijednosti?

Ako pojam – vjera označava uvjerenje u istinitost nečega (kako se ta riječ pojmovno tumači), zar i u složenici – uvjerenje nije sadržan pojam – vjera, odnosno vjerovati? Kako onda čovjek, kao slovesno biće, može da ni u šta ne vjeruje i olako poriče da je vjerujuće stvorenje? Da li znate nekoga ko ne zna, ili neće da kaže koje je vjere?Zapravo, vjeruje i on, samo to ne primjećuje, ili to neće. Samom upotrebom riječi – vjera, on pristaje i posredno priznaje da vjeruje, ali u sve drugo, samo ne u Boga.

Oni koji su protiv vjeronauke u školi, itekako, kada im to odgovara, vjeruju, recimo, u vjerske praznike, praznuju ih i opušteno se izodmaraju. A katkad, za svaki slučaj, pomalo streknu i odu u Crkvu (ponekad je to samo radi java i glasa i da se tamo vide) i ipak udahnu malo bogovjere i vjeronauke.To su najčešće oni dvodupići, tjelesni i moralni, koji sve prilagođavaju svojim interesima. Takvima, umjesto svetog Simvola vjere, priliči „Simvol nevjere“, koji bi za njih, da Bog oprosti, trebalo ovako da glasi:

Vjerujem u jednoga Crnoga Đavola, Bogohulitelja. Tvorca zla i na nebu i na zemlji i svega grešnoga i huliteljskoga.

I u jednoga Sotonu Grešnoga, sina đavoljeg. Zlorođenog od Zlaoca van svih vjekova.

U Mrak od Mraka, Vraga istinitog od Vraga istinitog. Rođenog i za zlo stvorenog. Jednosuštnog Đavolu, kroz koga je svo zlo postalo.

Koji je protiv nas vjernika i protiv našega spasenja dozloputao iz Pakla i zlorodio se od Zloduha Đavoljeg i bludne žene Demona i postao Zlotvor.

Koji je protiv nas u liku Pontija Pilata izdao i raspeo Gospoda, ne vjerujući u NJegovo vaskrsenje u treći dan po pismu, i da će se uznijeti na nebesa i sjesti s desne strane Oca. Da će opet doći sa slavom da sudi živima i mrtvima i da NJegovom carstvu neće biti kraja.

Ja vjerujem u Zloga Duha, Demona, smrtotvornog koji od Đavola ishodi. Koji se sa Đavolom i Đavoljim Sinom poštuje i Idolom slavi. Koji je govorio kroz lažne proroke – U jednu bezbožnu, raskolnu i bogohulnu Jazbinu. Ispovijedam jedino bogohuljenje za prizivanje grehova. Čekam grešnu smrt u vječnom ognju Pakla – Amin!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)