Velemajstorski potez Aleksandra Vučića

Piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala BORBA

Kako je predsjednik Srbije iz političke defanzive stigao do velemajstorske pobjede na samitu Evropska unija – Zapadni Balkan

U šahu postoje partije koje se dobijaju snagom figura, postoje partije koje se dobijaju strpljenjem, a postoje i one rijetke, velemajstorske, koje se dobijaju promjenom same prirode igre. Upravo takva partija odigrana je prethodnih dana u Tivtu. Ne na šahovskoj tabli, već na političkoj pozornici regiona, pred kamerama domaćih i svjetskih medija, pred liderima država i pred javnošću koja je već bila uvjerena da zna kako će se cijela priča završiti.

Samo dan prije dolaska Aleksandra Vučića u Crnu Goru izgledalo je da je partija praktično izgubljena. Medijski prostor bio je zatrpan pričom o 87 državljana Srbije koji su čarter letom doputovali u Tivat i kojima je zabranjen ulazak u zemlju. Danima je stvarana atmosfera u kojoj se govorilo o bezbjednosnim prijetnjama, specijalnim operacijama, navodnim planovima i skrivenim namjerama, dok su pojedini politički i medijski krugovi pokušavali da stvore utisak da iza svega stoji mnogo šira operacija čiji je cilj destabilizacija Crne Gore.

Takav narativ nije nastao slučajno. Njegova svrha nije bila samo da objasni jedan događaj, već da unaprijed definiše način na koji će javnost posmatrati čitavu Vučićevu posjetu Tivtu. Prije nego što je predsjednik Srbije i kročio na tlo Crne Gore, politička presuda bila je već napisana. Ostalo je samo da se odigra predstava i potvrdi unaprijed pripremljeni scenario.

U šahovskim terminima, Vučić je u Tivat stigao iz pozicije koja nije obećavala mnogo. Protivnik je imao inicijativu, medijski prostor bio je zauzet, a gotovo svi potezi bili su projektovani tako da ga drže u ulozi čovjeka koji mora da se brani i objašnjava.

Međutim, upravo tada počinje ono što razlikuje političke amatere od političkih velemajstora.

MEDIJSKA OPERACIJA KOJA JE TREBALO DA ODREDI SAMIT

Da bi se razumjela politička težina onoga što se dogodilo u Tivtu, potrebno je vratiti se nekoliko dana unazad. Gotovo da nije postojao medij u Crnoj Gori koji nije izvještavao o grupi državljana Srbije koji su čarter letom doputovali u Tivat. Brojke su se ponavljale iz sata u sat, analizirale su se njihove navodne namjere, komentarisali su se bezbjednosni aspekti cijelog događaja, a javnosti se sugerisalo da je riječ o pitanju od gotovo presudnog značaja za stabilnost države.

U takvoj atmosferi stvoren je utisak da je dolazak predsjednika Srbije samo nastavak mnogo šire priče. Nije bilo teško zaključiti kakav je politički okvir bio zamišljen. Prvo stvoriti atmosferu sumnje, zatim tu atmosferu povezati sa dolaskom Vučića, a onda cijelu posjetu posmatrati kroz unaprijed pripremljenu matricu.

Međutim, najveći problem svake političke konstrukcije jeste činjenica da ona traje samo dok je niko ozbiljno ne dovede u pitanje. Onog trenutka kada se pojavi politički akter sposoban da promijeni fokus javnosti, čitava konstrukcija počinje da gubi snagu. Upravo to se dogodilo u Tivtu. Tema koja je trebalo da dominira Samitom nestala je gotovo preko noći, a na njeno mjesto došle su teme koje niko nije planirao da budu u centru pažnje.

Najveća greška političkih protivnika Aleksandra Vučića bila je uvjerenje da će on pristati da igra partiju koju su mu oni pripremili. Očekivali su da će odgovarati na pitanja koja su mu postavili, da će se pravdati zbog tema koje su oni otvorili i da će dane u Tivtu provesti u pokušaju da amortizuje političku štetu.

Dogodilo se upravo suprotno.

KADA PREUZMETE CENTAR TABLE, PREUZELI STE PARTIJU

Umjesto da objašnjava Srbiju, Vučić je počeo da objašnjava region. Umjesto da govori o navodnim prijetnjama iz Beograda, počeo je da govori o ljudima iz regiona koji učestvuju u političkim procesima u Srbiji. Umjesto da prihvati ulogu optuženog, nametnuo je ulogu onoga koji postavlja pitanja.

U politici je to možda najvažniji trenutak svake utakmice. Nije presudno ko prvi govori, već ko određuje temu o kojoj će svi ostali morati da govore. A upravo se to dogodilo u Tivtu.

Za samo nekoliko obraćanja javnosti kompletan politički fokus Samita promijenio je pravac. Tema više nijesu bili putnici iz aviona. Tema više nije bila priča o hibridnom ratu. Tema više nijesu bile konstrukcije koje su danima punile naslovnice. Fokus se preselio na pitanja koja su otvorena iz samog centra događaja.

Posebnu pažnju izazvale su njegove tvrdnje o ulozi pojedinaca iz Crne Gore u događajima koji su prethodnih mjeseci potresali Srbiju. Time je potpuno promijenio perspektivu političke rasprave.

Jer ako se danima govorilo o navodnom uticaju Beograda na Podgoricu, onda je logično da se postavi i pitanje da li postoje politički i medijski krugovi iz Crne Gore koji aktivno učestvuju u procesima u Srbiji.

Upravo tu se srušio čitav koncept prethodno pripremljene priče. Jer narativi funkcionišu samo dok nema ozbiljnog odgovora. Onog trenutka kada se otvore nova pitanja, kada se pažnja javnosti usmjeri na drugu stranu medalje, prethodno izgrađena konstrukcija počinje da gubi snagu.

Zato je već nekoliko sati nakon njegovih nastupa postalo jasno da se politička atmosfera mijenja. Više se nije govorilo o onome što je bilo planirano da bude glavna tema. Govorilo se o onome što je Vučić otvorio kao novu temu.

A to je već bio znak da je preuzeo inicijativu.

OD HIBRIDNOG RATA DO KAVAČKOG KLANA

Još važnije od toga bilo je otvaranje pitanja organizovanog kriminala i bezbjednosnih struktura koje su decenijama djelovale u regionu. Vučić je vratio fokus na činjenice koje se često pokušavaju gurnuti u drugi plan. Škaljarski i kavački klan nijesu nastali u Beogradu. Njihovo porijeklo je u Crnoj Gori. Njihovo jačanje dogodilo se u periodu kada su državnim sistemom upravljale strukture koje su danas predmet brojnih istraga i kontroverzi.

Time je priča potpuno promijenila smjer. Umjesto da se govori o navodnoj prijetnji iz Srbije, počelo se govoriti o problemima koji imaju duboke korijene u samoj Crnoj Gori. Umjesto da Beograd bude tema, tema su postali procesi koji su godinama oblikovali crnogorsku političku i bezbjednosnu scenu.

To je bio trenutak kada je postalo jasno da se partija okreće.

KAKO JE VUČIĆ ZASJENIO LIDERE MNOGO VEĆIH DRŽAVA

Možda najzanimljiviji politički detalj cijelog događaja nije ono što je Vučić rekao, već reakcija medijske scene nakon njegovih nastupa. Na Samitu su bili prisutni Pedro Sančez, Fridrih Merc, Emanuel Makron i brojni drugi evropski lideri. Riječ je o političarima koji predstavljaju države čija je ekonomska i politička snaga višestruko veća od Srbije.

Ipak, kada se pogledaju naslovnice, televizijski dnevnici i političke analize nakon Samita, postaje očigledno da je najveći prostor bio posvećen upravo predsjedniku Srbije.

To nije rezultat slučajnosti. To je posljedica političke činjenice da Vučić, bez obzira na to da li ga neko podržava ili osporava, već godinama predstavlja centralnu političku figuru regiona.

Upravo zato je zanimljivo da se nakon završetka Samita mnogo više govorilo o njegovim porukama nego o nastupima lidera država koje imaju desetostruko veću ekonomsku snagu od Srbije. To govori da politički uticaj ne proizlazi samo iz veličine države, već i iz sposobnosti lidera da privuče pažnju i nametne teme koje interesuju javnost.

Njegove izjave dominirale su medijskim izvještajima. Njegove poruke analizirane su u regionalnim centrima. Njegovi odgovori postali su tema političkih komentara. Njegovo prisustvo postalo je važnije od same scenografije Samita.

To nije stvar simpatija niti političkog navijanja. To je jednostavno činjenica koju potvrđuje medijska realnost prethodna dva dana.

VELEMAJSTORI NE BRANE FIGURE VEĆ MIJENJAJU TABLU

U šahu postoji razlika između dobrog igrača i velemajstora.

Dobar igrač traži najbolji odgovor na protivnički potez.

Velemajstor mijenja prirodu partije.

Upravo to je uradio Vučić u Tivtu. Dok su drugi očekivali odbranu, dobili su ofanzivu. Dok su očekivali objašnjenja, dobili su pitanja. Dok su očekivali političku štetu, dobili su politički preokret.

To je razlog zbog kojeg će se ova posjeta dugo analizirati. Ne zbog protokolarnih detalja, ne zbog fotografija i rukovanja, već zbog činjenice da je pokazala kako se iz medijski nepovoljne pozicije može preuzeti potpuna kontrola nad političkom utakmicom.

U šahu postoji trenutak kada protivnik shvati da je izgubio mnogo prije nego što se partija formalno završi. Figure su još na tabli, sat još radi, publika još prati svaki potez, ali je svima jasno da se tok partije više ne može promijeniti.

Takav utisak ostao je nakon Samita u Tivtu.

Partija koja je dan prije Vučićevog dolaska izgledala kao unaprijed pripremljen politički problem, dva dana kasnije završila se potpuno drugačije. Oni koji su očekivali da će igrati odbranu gledali su kako preuzima inicijativu. Oni koji su očekivali da bude tema gledali su kako postaje autor teme. Oni koji su očekivali da objašnjava svoje poteze gledali su kako drugi objašnjavaju njegove poruke.

U savremenoj politici liderstvo se često pogrešno mjeri brojem funkcija, međunarodnih sastanaka ili protokolarnih aktivnosti. Međutim, prava mjera političkog liderstva jeste sposobnost da promijenite tok događaja onda kada se čini da je sve unaprijed određeno.

Tivat je upravo zbog toga zanimljiv politički slučaj. Nije riječ samo o jednom Samitu niti o nekoliko izjava za medije. Riječ je o demonstraciji političke vještine koja je pokazala kako se iz nepovoljne pozicije može preuzeti potpuna kontrola nad narativom. U trenutku kada su mnogi očekivali da će Vučić govoriti o temama koje su mu drugi pripremili, on je natjerao sve ostale da govore o temama koje je sam otvorio.

To je možda i najvažnija lekcija tivatskog Samita. U politici ne pobjeđuje uvijek onaj ko ima više saveznika, više medija ili više moći.

Ponekad pobjeđuje onaj ko u pravom trenutku uspije da promijeni pravila igre. A upravo je to bio ključni potez političkog gambita Aleksandra Vučića u Tivtu. Kada se podvuče crta ispod svega što se dešavalo tokom ova dva dana, teško je izbjeći zaključak da je iz Tivta samo jedan političar otišao sa većim političkim kapitalom nego što ga je imao kada je došao.

U politici se često govori da je najvažnije pobijediti. Međutim, mnogo je važnije pobijediti na terenu koji nije vaš. Vučić u Tivtu nije nastupao pred svojom publikom, nije birao teme, nije birao atmosferu niti politički ambijent. Naprotiv, došao je u prostor u kojem su mnogi očekivali njegovu defanzivu, a otišao iz prostora u kojem se govorilo gotovo isključivo o njegovim porukama. Upravo zato politički efekti tivatskog Samita neće biti mjerljivi samo kroz ono što je rečeno tokom dva dana, već kroz činjenicu da je poslije svega promijenjen kompletan politički fokus regiona.

U šahovskom rječniku za takvu partiju postoji samo jedan naziv.

Velemajstorska pobjeda.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)