Piše: dr Petar Milatović Ostroški
Kako da ga slomimo kad je on, iako izuzetno obrazovan, kao karatista normiran na devet ljudi njegove težine uprkos tome što je duboko zagazio u osmu deceniju, onako vitalan, vedar i čio i još nam se ruga u lice gledajući nas prodorno u oči da moramo u crnu zemlju da gledamo kad se s njim sretnemo, onu zemlju koja sve nas čeka!?
Kako da pucamo u njega kad je preživio dva atentata u emigraciji i u oba slučaja atentatori su odnijeti na nosilima u bečke bolnice? Ko zna šta bi bilo s nama? Bojimo se, odnijeli bi nas u mrtvačnice!
Kako da pucamo u njega kad ga metak neće? Kao da su meci u dosluhu s njim. Bojimo se da on te metke vrati silinom bumeranga po sred naših čela?
Kako da ga uopšte savladamo kad je čuveni karatista Slobodan Mitrić, zvani „Karate Bob“, inače Titov egzekutor u emigraciji, ali i kao takav bježao od njega po Amsterdamu dva puta, ali kad je Mitrić obolio poslao mu je novac za ljekove…
Očekivali smo da ima tjelohranitelje, ali ih ne vidimo. Uvijek ide sam.
Narod priča da ima najboljeg mogućeg tjelohranitelja. Kažu da mu je Bog tjelohranitelj. Onaj kome smo htjeli da dodijelimo državljanstvo i da ga stavimo u našu „Službu“, ali Bogu je premala u vasiona, kažu mudri ljudi; onaj Bog koga smo mi namjeravali da učimo kako Bog Bogu da se moli po našim protokolima; onaj Bog koji je protiv nas koji smo protiv Istine i ljubavi i koji čuva istinoljupce i ljubavopoklonike sa srcima u koja može cijela ova planeta da stane.
Kako da ga sklonimo sa lica zemlje kad on sve nas unaprijed demaskira? Kad mi pomislimo da zinemo i izgovorimo „A“ on tačno zna kada ćemo da izgovorimo „Š“ i još nas tuca u zdrav mozak podsjećajući nas da dobro poznaje psihologiju masovnih kretena, korisnih idiota i logike izgaženih ispljuvaka na balkanskoj kaldrmi!
Taman spremimo mrežu da ga podlo ulovimo, a on nam iscijepa sve mreže pred našim očima i svi mi postajemo ulovljeni lovci.
Pripremimo mu igranku sa balom vampira na njegovom kućnom pragu, a on u paramparčad raznese sve naše naume i zaume i to pred svima nama koji upadamo u njegovu vješto postavljenu mrežu.
Opljačkasmo mu kuću koja prosto svojom ljepotom mami pljačkaše, kako reče načelnik policije, ali ne nađosmo novac iako ima ogromnu stranu penziju, ne nađosmo ni oružje, a ubijeđeni smo da ga ima.
Kaže narod, a narod niko nije obmanuo, da nam je sve uzalud kad je Bog s njim, a mi smo nemoćni pred Bogom iako smo Boga sahranjivali u kovčezima od crvenih dasaka u Beloj Crkvi i na Kapinom Polju, a Bog nas redovno sahranjuje. Uzalud smo 1944. godine pucali u samog Boga na fresci Isusa Hrista na svodu Dvorske kapele Svetog Andreja Prvozvanog kad su naši očevi i djedovi ušli u Kraljevski dvor na Dedinju sa satanističkim pokličom „Bog je mrtav, Staljin je živ, a Tito je njegov prorok“!
Kopali smo jame da upadne u njih taj nepopravljivi antikomunistički nacionalni Svetosavac, a on se nama u lice ruga govoreći da sve jame koje smo mu namijenili pretvara u bunare da utolimo žeđ svi mi, za koje on kaže, da nikad ne postimo nego krv pijemo svojima i kosti glođemo bližnjima.
Pripremali smo mu smrt toliko puta, a on redovno išao na sahrane svih naših drugova koji su priželjkivali njegovu smrt i još se svima nama smije u lice govoreći javno da se umorio idući na sahrane svih onih koji su mu o glavi radili tajno.
Ima li „Službe“ koja je u stanju da nam pomogne da uklonimo sa lica zemlje onoga kome je Bog tjelohranitelj?
Ili ćemo i Boga morati opet da sahranjujemo.
A ako uspijemo Boga da sahranimo lako ćemo sahraniti cio narod!
„Službo“, ima li te, šta čekaš?
Čekaš li da Bog odradi svoje?
E onda će, bojimo se, nastupiti novo vrijeme sa novim litijama, da brane Boga od nas bezbožnika!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
