Valtazar Bogišić, ili Baldo kako su ga od milja zvali, rođen je 1834. godine u Cavtatu, dalmatinskom gradiću Dubrovačke rivijere. Majka mu je umrla kada je imao samo dvije godine, pri porođaju sa sestrom Marijom. Odrastao je sa ocem Vlahom, koji je bio ugledni trgovac. Osnovnu školu je završio sa jedanaest godina, u rodnom Cavtatu, u školi za pomorske kapetane. To je bila jedina privatna škola u tom mjestu, a trajala je samo dvije godine.
Baldov uzor iz mladosti bio je njegov djed, Valtazar Bogišić stariji, koji je bio moreplovac. Valtazar Bogišić stariji, iako u starosti djelimično slijep, svom unuku često je pričao o svojim pomorskim danima, poznanstvu sa Milošem Obrenovićem itd…
Valtazar Bogišić mlađi, naslijedio je pola djedove zaostavštine. Od te zaostavštine, Valtazar je kupovao knjige, naročito one Vuka Stefanovića Karadžića. To ga je podstaklo da i on počne sa pisanjem pjesama. Sa ocem je u mladosti često putovao po Dalmaciji, najčešće brodom. Otac Vlaho je želio da Valtazar naslijedi porodični posao i zato ga nije puštao na dalje školovanje. Nakon jednog brodoloma, otac je ipak popustio i dozvolio Baldu da izučava jezike.
Budući da je u Habzburškoj monarhiji službeni jezik bio njemački, a u okviru Habzburške monarhije, u njenoj kraljevini Dalmaciji, italijanski je važio za drugi službeni jezik, Baldo je učio ta dva jezika. Poslije očeve smrti, 1856., upisao je gimnaziju u Padovi, a nastavio u Veneciji, gdje je i maturirao 1859. godine. Školovanje je nastavio u Beču, gdje je pohađao nastavu iz prava, filozofije, filologije i istorije, a usputno je izučavao i političku ekonomiju.
Godine 1862. postao je doktor filozofije u Gisenu. Sljedeće godine, postaje činovnik Bečke dvorske biblioteke. Značajni su i njegovi doprinosi folkloristici i u oblasti sakupljanja običaja našeg naroda. Narodne pjesme sakupljao je i zapisivao u Mostaru 1863. godine, pored novoizgrađene pravoslavne crkve. Na taj način je zapisao nekoliko epskih pjesama među kojima su i: „Marko Kraljević i brat mu Andrijaš“, „Popijevka Radića Vukojevića“, „Kad je Vuk Ognjeni umro, šta je naredio na samrti“.
Zvanje doktora prava stiče 1864. godine. Postavljen je za školskog nadzornika u Banatsko-Sremskoj vojnoj krajini, čije se sjedište nalazilo najprije u Temišvaru a kasnije u Petrovaradinu. Na tu funkciju postavilo ga je Austrijsko ministarstvo odbrane 1868. godine. Dvije godine kasnije, putujući na planinu Kavkaz, izučavao je običaje tamošnjih naroda. Predavao je na pravnim fakultetima u Odesi i Kijevu kao profesor istorije slovenskog prava. Novorosijski univerzitet u Odesi ga je odlikovao počasnom diplomom „honoris causa“ za dostignuća iz oblasti javnog prava.
Sa znamenitim Dubrovčanima, među kojima su i Niko i Medo Pucić, osnovao je kulturni pokret Srba katolika. Takođe, bio je jedan od najistaknutijih članova „Ujedinjene omladine srpske“, pored Svetozara Miletića, Nikole Pašića, Jevrema Grujića, Vladimira Jovanovića, Ranka Alimpića i Marka Miljanova. Krilatica organizacije koja je bila osnovana u Novom Sadu 1866. godine, bila je: „Srpstvo – sve i svuda“. UOS je pod pritiskom Beča zabranjena u Monarhiji i Srbiji, pa je premještena na Cetinje.
Napisao je više članaka za nacionalno glasilo Srba iz Dalmacije – „Dubrovnik“. Bio je dopisnik „Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti“ u Zagrebu (JAZU). Poznata je i njegova prepiska sa arhimandritom cetinjskim Nićiforom Dučićem, o stanju u mitropoliji cetinjskoj i njenim odnosima sa patrijaršijom karlovačkom i mitropolijom beogradskom. Govorio je sve slovenske jezike. Po svom uvjerenju, bio je panslavista. Bio je veoma poštovan u Rusiji, Poljskoj, Moravskoj i Bugarskoj. Čak je u Bugarskoj aktivno učestvovao u izradi nekoliko zakona.
Na njegovu inicijativu osnovan je „Slovenski departman“ Venecijanske biblioteke. Bio je prvi predsjednik „Slovenske biblioteke“ u Beču. Javno je podržavao narodni ustanak iz 1875. godine u Hercegovini i Krajini poznatiji kao „Nevesinjska puška“. Za vrijeme Rusko-Turskog rata (1877–1878), bio je član ruske civilne kancelarije.
Kao pravnik, profesor prava i istoričar prava, Valtazar Bogišić je ostvario veoma veliki doprinos razvoju pravne nauke. Izučavao je prije svega običajno i uporedno pravo, ali je bio vrsan poznavalac i građanskog prava uopšte. Veoma su ga interesovali porodično i nasljedno pravo. U nauci, opredijelio se za Savinjijevu istorijsko-pravnu školu i zastupao da je pravo izraz narodnog duha. Veoma veliki uticaj na njega imao je Georg Fridrih Puhta.
Sljedbenik Valtazara Bogišića, Teodor Taranovski, iznio je učenje svog profesora o pravnim ustanovama svojstvenim samo slovenskim narodima. Govorio je o porodičnoj zadruzi, agrarnoj opštini i odsustvu ropstva u prehrišćansko doba, o čemu je Bogišić pričao na pristupnom predavanju na Novorosijskom univerzitetu.
Bogišić je napisao nekoliko rasprava i naučnih knjiga, među kojima možemo istaći: „O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnijeh običaja kod Slovena“ – 1866., „Naputak za opisivanje pravnijeh običaja koji u narodu žive“ – 1867., „Glavnije crte obiteljskog prava u starom Dubrovniku“ – 1868., „Pisani zakoni na slovenskom jugu“ – 1872., „Zbornik sadašnjih pravnih običaja kod južnih Slovena“ – 1874., „Narodne pjesme iz starijih, najčešće primorskih zapisa“ – 1878. Napisao je nekoliko pravnih knjiga na njemačkom i francuskom jeziku.
Najveću slavu, Valtazar Bogišić je dostigao 1888. godine. Te godine, ukazom je proglašen Opšti imovinski zakonik za knjaževstvo Crnu Goru, koji je on sastavio. To je originalna kodifikacija imovinskog prava u užem smislu (obligaciono i stvarno pravo). Knjaz Nikola Petrović-Njegoš povjerio mu je taj složen zadatak 1872. godine. Ta godina Bogišića je zatekla u carskoj Rusiji, ali želja cara Aleksandra II bila je da Bogišić ipak pristupi izradi teksta budućeg zakonika, što je i učinio 1873. godine.
Nacrt zakonika, Valtazar Bogišić je sastavio u Parizu 1881. godine. OIZ predstavlja sintezu običajnog prava i modernih tekovina, koji je u potpunosti odgovarao nivou pravne svijesti stanovništva knjaževstva. Odlikuje ga nekoliko specifičnosti. Pisan je narodnim jezikom. Definicije zakonika su vrlo koncizne i jasne.
Često je Bogišić, zbog nedostatka terminologije, bio primoran da sam stvara termine za već postojeće građanskopravne institute. Vjerovatno najveća specifičnost Opšteg imovinskog zakonika jeste to da ne reguliše porodično i nasljedno pravo, koje je u tom periodu bilo u svojevrsnom razvojnom stadijumu. Porodična zadruga polako je svoje mjesto prepuštala modernoj inokosnoj porodici, što je zakonopisac izvrsno primijetio.
Zakonik odlikuje i originalna sistematika. Sastojao se iz šest djelova (opšti dio, stvarno pravo, ugovorno pravo, odštetno pravo, statusno pravo, objašnjenja). Zanimljivost koja je prvi put primijenjena baš kod ove kodifikacije jeste glava 8 šestog dijela tzv. „Razdio VIII – neke zakonjačke izreke i postavke“. U toj glavi zakonika stoje pravne izreke, uglavnom preuzete od klasičnih rimskih pravnika (Ulpijan, Gaj, Paul) pisane narodnim jezikom.
Neke od tih izreka su: „Što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno“ (čl. 999)., „Ni svojim se pravom služit nemoš, tek drugom na štetu il dosadu“ (čl. 1000), „Ko od čega korist ima, treba i teret da nosi“ (čl. 1001.), „Što se grbo rodi, to vrijeme ne ispravi“ (čl. 1006.), „Pravdi je nasilje najgori protivnik“ (čl. 1011), „Najveća je nepravda kad ko od zla djela svog još i korist kakvu ima“ (čl 1028).
OIZ je izvršio veliki uticaj na pravnu teoriju, sudsku praksu i zakonodavstvo. Stručna javnost je ocijenila zakonik najvišim ocjenama. Iste, 1888. godine, Valtazar Bogišić postao je i član Srpske kraljevske akademije. Sve to je navelo knjaza Nikolu Petrovića-Njegoša da postavi Valtazara Bogišića za svog ministra pravde. Tu funkciju je obavljao od 1893. do 1899. godine. Drugo izdanje zakonika proglašeno je kao zakon godine 1898.
Valtazar je planirao osnivanje fondacije u Beogradu, koja će se poslije njegove smrti starati o njegovim spisima. Takođe, njegova zamisao bila je da ta fondacija stipendira najbolje studente prava iz Srbije, koji studiraju u inostranstvu, a to sve iz vrijednosti njegove zaostavštine. Zbog iznenadne smrti, 1908. godine u Rijeci, ova ideja nije sprovedena u djelo. Sestra Marija je zakonski naslijedila svu njegovu imovinu, jer nije ostavio testament.
Zaostavština koju čini 18 000 knjiga, 10 000 pisama, 164 rukopisa i bogata numizmatička kolekcija, nakon drugog svjetskog rata postala je imovina Jugoslovenske Akademije Nauka i Umjetnosti. Od tada do danas, Zbirka Valtazara Bogišića nalazi se u Kneževom Dvoru, palati u kojoj je nekada stolovao Dubrovački knez.
Porodica Bogišić, porijeklom je iz zaleđa Konavala. Postoje spisi o tome da je cijela porodica u 15. vijeku prešla na rimokatoličku vjeru.
Božidar Marković, profesor pravnog fakulteta u Beogradu, predlagao je 1930. godine reformu građanskog zakonodavstva, po ugledu na Bogišićev OIZ. Suština njegovog predloga sastojala se u davanju većeg značaja običajnom pravu, koje je još tada bilo zanemareno.
Valtazar Bogišić, svakako je jedan od onih koji nas podsjećaju na čuvene Njegoševe stihove: „Blago onom ko dovijek živi, imao se rašta i roditi!“
(Dverisrpske.com)
