Uskoro…

Piše: Boško Vukićević

Ključna neriješena „identitetska pitanja“ – a zapravo pitanja koja se tiču poštovanja ljudskih prava i jednakosti građana – treba rješavati u duhu kompromisa i opštenarodnog pomirenja. Zapravo, opštenarodno pomirenje treba da bude jedan od najdragocenijih rezultata takvog procesa.

Zato je neophodno, u političkom ambijentu i u okviru institucija crnogorskog sistema, neprestano isticati imperativ odvijanja takvog procesa pravednog rješavanja identitetskih tematika – jer on ide uporedo sa procesom demokratizacije društva i jačanja pravne države. Kao i sa procesom priključivanja države Evropskoj uniji.

Česta protivljenja odvijanju pomenutog procesa, koja dolaze od strane „građanističkih struktura“, uz upotrebu lažne argumentacije: „treba da se bavimo ekonomijom i standardom građana, a ne zastavama i jezikom!“ – banalan su i jeftin pokušaj beskonačnog odlaganja rješavanja datih pitanja. U suštini, radi se o dvije različite tematike, od kojih svaka ima poseban značaj u bivstvovanju čovjeka, kao slobodnog bića.

Istina je, građanin u uređenoj državi treba da bude prvenstveno ekonomski zadovoljen, ali ništa manje bitno (što zavisi od čovjekovog vaspitanja i karaktera) ne treba da bude ni njegovo identitetsko zadovoljenje. Štaviše, ukoliko građanin državu u kojoj živi doživljava kao istinski svoju (što je usko povezano sa jednakošću i identitetskim temama) – njegov „indeks sreće“ će porasti i on će neizostavno pružiti značajniji doprinos ekonomskom rastu zemlje.

Nadalje, krucijalna neriješena identitetska pitanja treba rješavati u duhu kompromisa. Na primjer, niko od razumnih predlagača datih rješenja ne pomišlja da bilo kome drugom nešto oduzima ili negira. Na primjer, povratak većinskom srpskom jeziku statusa službenog ne podrazumijeva da se crnogorskom oduzme takav status. Uvođenje tradicionalne trobojke kao narodne zastave ne ugrožava ustavni položaj aktuelne državne zastave.

Dvojno državljanstvo neće biti ikome na štetu. Na kraju, povratak NJegoševe kapele na Lovćen podrazumijeva opstanak Mauzoleja, koji će ostati kao umjetničko djelo i simbol jednog vremena. Upravo će takvo koegzistiranje raznih simbola – regulisano odgovarajućim zakonima i ustavnim promjenama – suštinski doprinijeti njihovom većem prihvatanju od strane još uvijek postojećih „korpusa“, i značajnijoj društvenoj koheziji.

Ponoviću: potrebno nam je strpljenja, sloge, mudrosti. Ove stvari se rješavaju u institucijama – nikako s ulice. Potonja dešavanja u Žabljaku, kao i neka druga, pružaju nadu o povećanoj spremnosti u okviru vladajuće većine (tj. i mimo srpskih stranaka) za pravedno rješavanje ovih ključnih tematika. Uvjeren sam da će makar jedno od datih pitanja – kao što je, recimo, ponovno uvođenje crnogorske trobojke – biti riješeno veoma brzo, možda i prije narednih izbora. A, nakon izbora i preostala. Uskoro…

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)