Država Crna Gora dužna je da personalnu asistenciju uredi kao stabilno, dugoročno i sistemsko pravo svih osoba s invaliditetom kojima je potrebna, u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, poručuju iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).
Iz UMHCG navode da svako drugačije rješenje predstavlja kršenje Konvencije i direktno onemogućava samostalni život i punu uključenost osoba s invaliditetom u društvo.
U najnovijoj publikaciji „Personalna asistencija u Crnoj Gori – pravo osoba s invaliditetom ili elitistička usluga?“, UMHCG analizira usklađenost domaćeg zakonodavnog i institucionalnog okvira s međunarodnim standardima, stanje u praksi, kao i ključne prepreke za puno uživanje ovog prava. Publikacija sadrži i konkretne preporuke za unapređenje zakonskog i institucionalnog okvira.
Nalazi publikacije, kako ističu, ukazuju na ozbiljna sistemska ograničenja koja personalnu asistenciju u Crnoj Gori udaljavaju od njenog suštinskog, ljudskopravaškog značenja.
„Sve navedeno jasno ukazuje na hitnu potrebu za promjenom paradigme“, poručuju iz UMHCG, uz poziv nadležnim institucijama da preuzmu odgovornost i, u okviru svojih nadležnosti, započnu proces suštinskog usklađivanja zakona i prakse s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.
Posebno naglašavaju važnost primjene Opšteg komentara Komiteta broj 5, koji se odnosi na član 19 Konvencije, a koji garantuje pravo na samostalni život i uključenost u zajednicu.
Iako je personalna asistencija Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti definisana još 2013. godine, iz UMHCG upozoravaju da ona u praksi nije dostupna većini osoba s invaliditetom. Dodatno, važeći pravilnici ograničavaju ovo pravo isključivo na punoljetne osobe koje istovremeno koriste određena materijalna davanja i nalaze se u sistemu obrazovanja ili u radnom odnosu.
„Na taj način se usluga elitizuje i uskraćuje velikom broju osoba s invaliditetom, suprotno Konvenciji“, navode iz UMHCG.
Prema javno dostupnim podacima, personalna asistencija je trenutno licencirana za svega 49 korisnika/ca na nivou cijele države, što iz UMHCG ocjenjuju kao neprihvatljivo mali obuhvat, naročito u poređenju s brojem osoba s invaliditetom koje su smještene u ustanovama zatvorenog i poluzatvorenog tipa ili koriste druge usluge koje ne vode samostalnom životu i produktivnosti.
