Piše: Emilo Labudović
Ima onaj čuveni vic o nestanku jedne šine sa pruge koja je prolazila pokraj ciganskog naselja, tako da je tragedija jedva izbjegnuta. Istraži policija slučaj i nađe šinu u čergi jednog „brata“. „Šta je ovo, Cigo, pobogu“? „Znaš li da se mogla desiti nesreća sa stotinama mrtvih“!? Cigo se češka po glavi, trepće kao svraka na jugovini, i pravda se: „Nemam pojma, gospodine, mora da su djeca“! „Kakva djeca, kumim te“, čudi se policajac, znaš li da je šina teška trista kila“? A Cigo sliježe ramenima i palamudi: „ Gospodine, šta znaju djeca šta je trista kila, samo uzmu i nose“!
Bez pretjerivanja, situacija kod nas ovih dana prilično liči na ironiju ovog vica, s tim da je to daleko od ironije. Šina se uporno izvlači i čeka se samo da se desi nesreća pa da nam dođe iz dupeta u glavu. A djeca, kao djeca, šta znaju ona o tome, „samo uzmu i nose“.
Djeca, isturena u prve redove, nose mržnju, vatru, kamenice, štange, nasilje, i ništa više od toga ih se ne tiče. Za njih, i umjesto njih, razmišlja i planira neki „Cigo“ (ovo samo da se i dalje ostane u duhu vica) čija je čerga negdje „tamo daleko, daleko od mora“. On je edukovao, uvježbao, debelo platio i nahuškao „djecu“ da, po cijenu krvi i žrtava, izvlače šinu iz državne pruge da bi je strmopizdili u ambis. Pa neka košta koliko košta, a koštaće papreno. Kao i uvijek, i kao mnogo puta ranije. Ali, šta vrijedi kad „djeca“ neće u škole, već na ulice i barikade.
Nije lako sticati znanje. Za ono elementarno, školsko, koje se nagrađuje „desetkama“, treba debelo zagrijati i stolicu i tur. Ali, za neka znanja, znanja duga vjekovima, i ne treba ni neka posebna, ni naročita škola. Dobrica Erić je imao svega četiri razreda osnovne, ali mu to nije bila prepreka da bude jedan od najvećih liričara i rodoljubivih pjesnika moderne srpske poezije. I Ajnštajn je, kažu, svojevremeno imao „keca“ iz matematike.
Za „znanje“ da je opasno, da nije normalno, da nije rodoljubivo, da nije elementarno pametno izvlačiti šinu ispred zahuktalog voza državnog i nacionalnog napretka sopstvenog naroda i sopstvene države, učitelji nijesu „tamo daleko“. Učitelji su očevi i djedovi, bakine priče, požutjele fotografije brkajlija sa Cera, Kolubare, Mojkovca, Kajmakčalana, Ljubinog groba… rodoslovi jednog ponosnog naroda čiji preci „nijesu ljubili lance“ i „ ne htješe se u lance vezati“! A potomci… hm!
I samo jedno „ćaći“ upozorenje: napolju, pod okriljem mraka i „fantomki“, previše je praznih glava. A prazne glave lako vode do krvavih!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
