Piše: Bećir Vuković
Privremeno, evo skoro sedamdeset godina stanujem u podrumu, u ulici Lažnog Cara Šćepana Malog bez broja.
Mimo svijeta i – Lažni – pišemo Velikim Slovom.
I jutros me zatičete u svojoj opservatoriji, dok registrujem svakakve promjene i potrese. Tu je i prozor u svijet, što će reći – televizor. Tu je i televizorov pastorak, što će reći – mobilni telefon. Šta mi još trebuje. Ništa.
Podrazumeva se, treba mi i dobar sluh. I, kakav takav stil.
Nekad se pisalo sedeći za stolom, danas se piše ležeći na krevetu. Nekad se pisalo guščijim perom, pa onda olovkom, danas se piše prstom.
U tutumraku – koliko je dug – isprući se – na krevetu – i ubada u ekrančić.
Nekad se sa bojnim poklicima jurišalo sa sabljom u ruci, sada – mukajući – ratuju – sve na divanu ležeći.
Ove, pak, redove pišem trčeći do kraja niz ulicu Lažnog Cara Šćepana Malog. Naime, posle izjave potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića, dohvatio sam samo mobilni, i izjurio napolje.
„Ako treba, neka se i zarati“, zakliktao je Abazović.
(Na bilo kojoj platformi pronađite scenu sa Dritanom, i u tutumraku sami je doživite…)
Još je Dritan to rekao – to što je rekao – u neposrednoj blizini svog savjetnika. A, mladunac – savjetnik, ni da trepne, ni da zubom škrine…
Nema toga – zanosa – niti – uzbuđenja – da bi smio tako nešto reći potpresjednik vlade. Još vlade koja nema nikakvu podršku. Da ima podršku pa da i zagrmi, pa da i zaratujemo, pa ni po jada…
(Ako me pitate da li slučajnost postoji, reći ću – još uvijek ne postoji. Je li ono bio sarkazam. Nisam siguran, iako ne cijenim sarkazam. Šta je onda. Zavisnost od uloge. Zavisnost od uloge ima svaki političar u pokušaju. Drugom prilikom pričaćemo o zavisnosti od uloge bilo koga, i bilo koje uloge, itd…)
Ne može Abaz ni reći – omaklo mi se. Što mu se nije omaklo, pa da kaže – nećemo, zar, zaratiti radi nekakvog komuna i Solane kuda se legu tići prepelići. Ono što ti je u glavi, e, to ti se i omakne. Što se drugome ne omakne.
Što se meni ne omakne i kažem – e, zlatan li je onaj Dritan. Ne, ne mogu se okliznuti ni niz zaleđenu ulicu Lažnog Cara Šćepana Malog.
Često, radi poštovanog publikuma, proširim temu. Što da ne, ne trošim ni divit ni artiju. Nepomenuti Rožaje i Ulcinj, od 13. jula ’41. pa sve do’ 44, bili su u sastavu takozvane Velike Albanije. Što jeste jeste, Ulcinj je bio – tolerantna sredina. A šta znači biti tolerantan u ratu, otkud znam…
Više je iz Kolašinskih Polja poginulo ratnika u dva svjetska rata, nego u dva rata u dva velika sreza – Ulcinjskom i Rožajskom.
Vlada nema podršku, na čistom – srpskom jeziku – kaže Miroslav Lajčak. Da li je Miroslav Lajčak Lužički Srbin ne znam. Pitaću prijatelja Miroslava Demaka, pa vam javljam.
Da li vlada može išta da predlaže, ako nema nikakvu podršku. Vlada, za koju je i daleki Brisel ukapirao da nema legitimitet. (Ne volim ovaj termin, ali ovdje može da prođe.) Ono što je svakome bilo jasno u Crnoj Gori – liše Rožaja i Ulcinja – sada je i Briselu jasno…
Najteže je objasniti nešto jednostavno. Ako, jednostavno, nemaš podršku, nemoj kretati na put. Recimo, ako nemaš podršku auta. Ili podršku konja. (Ako hoćete i Trojanskog konja. ) O, kej. Samo, ta ideja je davno provaljena, zato više nema drvenih trojanskih konja. I djeca više ne đihaju na drvenom konjiću, điha, điha, đihaha…
Kad me već pitate, dodaću i ovu. Davno, uvukli su jednog drvenog konja i u Skupštinu CG, i još ga raskivamo, i izbacujemo trule daske i podlačke kroz prozore i vrata.
Zamotao sam glavu aluminijskom folijom i vraćam se u opservatoriju, da dopišem tekst o ulcinjskoj Solani.
Ne možeš računati da ptice – podrže – turizam, ako ne iskopaš kanal.
Ne možeš računati na preletanje ptica, na – posmatranje ptica – ako ne zavrneš nogavice, i prokopaš kanal. Prokopaj kanal i svi će imati koristi, i ‘tice, i ljudi.
I flamingosi imaju svog – pukovnika – komadanta eskadrile, i čim izbiju od Otranta, i ne vide kanal u kom se ogleda plavo nebo iznad Crne Gore, pukovnik komanduje – na levo krug.
Tice, tice. Tica je i kukavica i slavuj. Kukavica kuka i na punoj trešnji, slavuj pjeva i na suvoj grani.
„Svemu je kriv taj moj prokleti stil“ , govorio je Bertold Breht, iz mračnih šuma…
