Piše: Emilo Labudović

Opet su nas navukli. Opet su nam bacili kosku da se oko nje koljemo i koljodavimo, kao da nam je prvi put. I opet smo im, onako bijednim, ostrvljenim kao bijesni psi, pridali važnost koju ničim ne zaslužuju.

Nesvjesni da ih održavamo u životu time što ih primjećujemo, što reagujemo na njihove bljuvotine i pljuvanja, opet smo im pružili uže spasa iz njihove kloake nedoraslosti vremenu i prostoru. Jer, oni su „za dom spremni“ samo dok nasrću na žene, djecu i starce, a kad zaista zagusti, onda su im, Srbi, vječito naivne budale, vadili muda iz procijepa, oslobađali ih i pravili im države. Pa i ovu u kojoj su „za dom spremni“ i u kojoj se danonoćno kurče i „ubijaju Srbe“ nemilice.

„Ubij, Srbina“, orilo se u blagoj i pitomoj jesenjoj noći Maksimirom! Pa šta? Ništa novo i ništa prvi put. Zar nije samo mjesec ranije i Poljud odjekivao istim ritmom? Pošto su zaključili da i nema toliko vrba koliko ima Srba, „domoljubi“ bi da pređu na direktniji (srbosjekom) način rešavanja „srpskog pitanja“ na Balkanu.

A kako je proces „trećina plus trećina plus trećina“ kod njih skoro završen, oni bi htjeli da riješe i biju i ubijaju gdje god ima srpskog uva.

Ali, između „htjeti“ i „moći“ razlika je koliko između Boga i šeširdžije, tako da njihovo maksimirsko dobošarenje liči na lavež i skičanje isprepadanih i svezanih pasa – tornjaka dok se vuk slobodno šeta okolo. I zato, neka ih. Ako ne obratimo pažnju na njihovo lajanje, ako ta njihova lupnjava u kante mržnje ne naiđe na eho s ove strane, zaglunuće njih same.

Druga, ništa manja i ništa naivnija „navlakuša“ je kojevitezanje kako se najnoviji „pohod“ i najava sječe Srba odvijao pred licem predsjednika nam i grupe „braće“ iz Crne Gore!? Čudna mi čuda. Ova naša „blijeda slika predsjednika“ više i od ustaškog noža boji se Picule i njegovog automata, a ti vajni Crnogorci koji su, umjesto protesta, priložili transparent izvinjenja Dubrovniku, jurnula bi i klala Srbe, naročito svoje, prije i od najostrašćenijih ustaša. Jer, ako iko nađe bilo kakvu razliku između Picule i Ranka Krivokapića i sledbenika mu, nosiću ga do navrh Lovćena.

Što se tiče Picule i njegovih, oni nikad neće prestati da kukuriječu i prse se kao kikirezi na svom bunjištu, i tu je svaki protest i svako obraćanje pažnje na to samo dosipanje goriva njihovoj lokomotivi na izdisaju. Ništa manje zaludan posao je i iznenađivati se Jakovljevim strahom i odsustvom njegovog i ličnog i državničkog dostojanstva.

A što se Srba tiče, njih stvarno treba možda ne ubijati ali sirovom motkom po turu svakako i svakodnevno. Jer ovakvima kakvi smo nama većih dušmana i veće bruke ne treba.
Samo je pitanje dana kad će se odjek maksimirskog divljanja, Jakovu na oči i uši, stišati da bi ga zamijenio neki drugi. I sve dok se tim g…nima ne okrenu leđa, ona će svoj ustaško – fašistički smrad širiti i na ove strane. A oni „naši“, kojima nos služi samo za ušmrkivanje „belog“ i lažnih evropskih opijata u službi mamaca, taj smrad uopšte neće smetati. Naprotiv.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi

Pročitaj još

ZNAČI – VUČIĆ

ZNAČI – VUČIĆ
INSPEKTORI POARO I POHARO

INSPEKTORI POARO I POHARO
Govor Milanov za antologiju

Govor Milanov za antologiju