U slavu predaka i slavnih heroja

Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva 

Kad 8. novembra svake godine zazvoni zvono iznad zidina Starog grada, sa zvonika crkve Svete Trojice, meni se srce stegne i zatreperi ali ne od tuge, već od ponosa.

Tog dana, prije stosedam godina, Budva je ponovo udahnula slobodu.

Ispod kamenog natpisa iznad ulaza, pod Njegoševim stihom „Pokoljenja djela sude“, mi potomci Paštrovića i Bokelja svake godine prinosimo cvijeće, ne samo na ploču nego na temelj našeg identiteta.

Činjenica da smo i u vrijeme totalitarne vlasti komunista i DPS moja porodica, prijatelji i ja brinulu o toj ploči i njenoj čitljivosti, kao simbolu pobjede i slobode, čini me još ponosnijim

Koliko god se vjetrovi istorije mijenjali, Budva je dušom i srcem uvijek bila dio Boke. To je osjećaj koji se ne briše granicama ni uredbama totalitarnog režima, jer živi u ljudima, u pričama naših djedova i u sjećanju koje nikada ne blijedi.

Moja porodica to najbolje svjedoči.

Tokom gotovo sto trideset godina, u svakom ratu, pod raznim zastavama i na različitim stranama svijeta, naši su preci davali ono najvrednije što čovjek može dati — život. Niko od njih se nije borio u crnogorskoj vojsci, ali su svi ginuli za Crnu Goru, za Boku, za slobodu i bratstvo među nama.

Pradjed Savo Anđus bio je jedan od onih čije se ime sa poštovanjem spominje i danas.

Strijeljan je na Španjoli, ali, kako su nam svjedočanstvo prenosili stari: „Savo je pao uspravno, s pogledom ka moru i rukom na srcu, govoreći „Za Boku, za bratstvo i za krst časni!’“

Kad su ga ranili želim da zamislim i da vjerujem da su drugovi iz čete zapjevali iz sveg glasa, ne da bi nadglasali bol, već da bi ga ponijeli sa sobom u vječnost: „Oj Savo, junačino stara,

ne boj rana, još će zora stara,

kad sloboda svane Boki cijeloj,

spomen tvoj će bit’ pod zvijezdom bijelom!“

Taj stih, za koji vjerujem da je izgovoren, i danas odzvanja u meni kao molitva i zakletva.

Ujak moga oca Stevo, školovani prevodilac, poveo je grupu dobrovoljaca i pridružio se srpskoj vojsci na Solunskom frontu. Poginuo je tamo, a ja sam prije nekoliko godina, upravo na sto godina od pobjede u I svjetskom ratu, stajao nad njegovim grobom na Srpskom vojničkom groblju u Solunu, ponosan što sam dio tog nasljeđa Drugi ujak mog oca, Niko Anđus bio je narodni heroj iz Drugog svjetskog rata, koji je položio život u borbama u Grblju.

Djed Risto, iseljenik u Australiji, borio se u britanskoj vojsci.

Moj otac, dječak tada, bio je teško ranjen od strane četnika, u selu Česminovo, u Paštrovićima.

Svako od njih nosio je u srcu isti ideal da Boka, Budva, Crna Gora i Srbija budu jedno u bratstvu, vjeri i slobodi.

Danas mnogi pokušavaju da ospore naše pravo da slavimo slobodu i borbu naših predaka.

Upravo zato, kada danas neko pokušava da ospori naše pravo da slavimo te žrtve, da nam ospori uspomenu na njih, ja pomislim da zaista nema te sile koja može izbrisati krv i ponos utkane u kamen ovih obala. Mi ne slavimo protiv bilo koga, već za sve one koji su dali živote da bismo danas disali kao slobodni ljudi.

Danas, kada vijenci budu položeni na spomen-ploču iznad Starog grada, neka svaki cvijet iz vijenca bude za one koji su sanjali ujedinjenje, bratstvo i slobodu. Neka Boka ponovo zagrli Budvu, kao što su to činili naši preci jer nas veže isto more, ista krv i ista vjera u budućnost.

Danas, osmog novembra, na Mitrovdan, obilježavamo praznik u čast njima, u slavu slobode Budve i Boke.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)