Dok razvijene zapadnoevropske zemlje bilježe prosječno oko 7,4 radna dana bolovanja po zaposlenom godišnje, zemlje regiona već godinama prelaze dvocifrene vrijednosti. Hrvatska je, prema dostupnim pokazateljima, na približno 13 dana, dok se za Crnu Goru u nedostatku zvaničnih i metodološki preciznih statistika procjenjuje da se kreće oko 15 dana bolovanja po zaposlenom. Upravo taj nedostatak pouzdanih podataka, upozoravaju stručnjaci, predstavlja prvi i možda najveći problem u razumijevanju apsentizma u Crnoj Gori.
Na to ukazuje i predsjednik zagrebačkog Instituta za upravljanje apsentizmom Damir Kovačević, koji ističe da bez jasne definicije načina mjerenja država rizikuje da godinama vodi raspravu zasnovanu na procjenama, a ne na činjenicama.
Posljedica toga je sistem u kojem se odgovornost prebacuje na radnike, dok se strukturni uzroci spor zdravstveni sistem, kruti Zakon o radu i najduži period plaćenog bolovanja o trošku poslodavca u regionu ostavljaju po strani.
Statistika
Kada govorim o procjeni da Crna Gora ima oko 15 dana bolovanja po zaposlenom, odmah želim naglasiti da je to okvirna procjena. Dok ne budemo imali pouzdane podatke, svako licitiranje brojevima je samo nagađanje. Ipak, ako se oslonimo na iskustvo iz zemalja sa sličnim pretpostavkama – prije svega Srbije i Bosne i Hercegovine ta brojka djeluje najbliža realnosti.
Za poređenje, u razvijenim zapadnoevropskim državama prosječan broj dana bolovanja iznosi oko 7,4 radna dana po zaposlenom. Hrvatska je već na oko 13 dana, i to je relevantna brojka za radnu populaciju, iako se u javnosti ponekad pojave i niže vrijednosti zbog načina na koji pojedine statistike tehnički dijele dane bolovanja na širi krug „aktivnih osiguranika“ koji zapravo ne učestvuju realno u tržištu rada (sezonski radnici, honorarci i slično) – kazao je za Pobjedu Kovačević.
Upravo zbog takvih metodoloških detalja, kako naglašava, i Crna Gora će morati veoma pažljivo definisati kako računa prosjeke, jer drugačije rizikujemo da dobijemo brojke koje ne prikazuju stvarno stanje.
Ako takve pokazatelje preslikamo na Crnu Goru, dobija se jasna slika. Oni koji se bave istraživanjem rada i produktivnosti, poput Kronos Workforce Institutea i SHRM-a, izračunali su da u Evropi prosječno 38,3 odsto svake bruto plate odlazi na rad koji se nikada ne obavi.
Kada se na to dodaju osnovne kategorije odsustava 15 dana bolovanja, oko 22 dana godišnjeg odmora, praznici, slobodni dani, kao i svakodnevni mikroizostanci poput kašnjenja i ranijih odlazaka dolazimo do toga da prosječan poslodavac u Crnoj Gori plaća dvanaest mjeseci rada, a dobija vrijednost koja je bliža deset mjeseci – tvrdi Kovačević dodajući da je za bilo koju ekonomiju to teško opterećenje, a za malu ekonomiju poput crnogorske još teže.
Gubici poslodavaca
I to su samo direktni gubici. Indirektni troškovi su često još ozbiljniji. Kada radnik ode na bolovanje, njegov posao se najčešće prebacuje na kolege, koji potom rade pod većim opterećenjem, prave više grešaka, i sami češće završavaju na bolovanju. Ako poslodavac pokuša angažovati zamjenu, suočava se sa ograničenim i nefleksibilnim tržištem rada. A naslijeđena regulativa dodatno otežava situaciju.
Crna Gora je jedina u regionu u kojoj poslodavac snosi trošak bolovanja čak 60 dana prije nego što prelazi na Fond, dok je u Srbiji to 30, a u Hrvatskoj 42 dana. Samim tim, crnogorski poslodavci ulaze u proces sa dvostruko većim početnim opterećenjem nego njihove kolege u okruženju – kaže Kovačević.
Za malu ekonomiju, smatra on, sve ovo zajedno stvara vrlo težak teret ,,pad produktivnosti, rast troškova rada, smanjenu konkurentnost i usporavanje poslovnih procesa“.
Kako nema dovoljno radnika da zamijene odsutne, svako bolovanje ima mnogo veći efekat nego u velikim tržištima. A kada se ništa ne mijenja, ulazi se u poznatu spiralu – preopterećeni radnici se češće razbolijevaju, bolovanja rastu, troškovi rastu i sistem postaje sve manje održiv. Zato uvijek naglašavam da Crna Gora ne može sebi priuštiti da ovaj problem ignoriše nego mu se mora posvetiti. Čak i da je pokazatelj broja dana nešto niži od procjene, to ne negira činjenicu da problem postoji – rekao je Kovačević.
Na pitanje da li Crna Gora ima veći problem apsentizma nego Hrvatska, kaže da treba biti oprezan jer bez podataka ne može iznijeti tvrdu ocjenu.
Ipak, postoje brojni indikatori koji ukazuju da bi situacija u Crnoj Gori mogla biti teža, ili barem složenija, iako na prvi pogled to nije vidljivo. Crna Gora ima nepovoljnu demografsku strukturu, sa starijom radnom snagom i manjim prilivom novih radnika. Zdravstveni sistem je i dalje u svojevrsnoj tranziciji između starog Bismarckovog i novog
Beveridgeovog modela, što stvara dodatni pritisak na dostupnost pregleda i liječenja. Liste čekanja su duže, a samo tržište rada je toliko malo da svaki izostanak ima neuporedivo veći efekat nego u većim ekonomijama – dodaje Kovačević.
Uz to, ističe da crnogorski poslodavci snose teret prvih 60 dana bolovanja – najduži period u cijeloj regiji – što dodatno povećava njihov rizik i osjetljivost na svaki izostanak.
(RTCG)
