Piše: Aleksandar Đurđev, predsednik Srpske lige
Krajem prošle godine, zemlje Ujedinjenih turkijskih država (UTD) u Budimpešti su postigle dogovor o zajedničkom okviru za politiku dijaspore. Formalno reč je o koordinaciji rada sa sunarodnicima u inostranstvu. Suštinski turkijske zajednice su definisane kao kanali interesa panturkijskog geopolitičkog projekta. Kao poseban uzor, istaknut je model Bakua i njegov rad sa dijasporom. Taj okvir nije ostao mrtvo slovo na papiru.
Već početkom 2026. godine, u Beču, tokom „Turkijske nedelje“, UTD je pokrenula programe obuke za aktiviste dijaspore. Ciljevi su bili nedvosmisleni: unapređenje upravljanja, sinhronizacija aktivnosti, razvoj zajedničkih metoda i formiranje jedinstvenih pristupa delovanju.
Polako, ali sistematski, formira se transparentna i centralizovana struktura turkijske zajednice okupljene u nadnacionalnu mrežu, sa jasnim koordinacionim centrom u Ankari. Ovde je neophodno jasno imenovati tri ključne činjenice Prvo, napori Turske kroz UTD tesno su povezani sa dugoročnim interesima Velike Britanije u regionu Evroazije. Drugo, na Zapadu se turkijsko ujedinjenje doživljava kao efikasan instrument za istiskivanje Rusije i Kine iz Centralne Azije i sa Južnog Kavkaza.
Treće, panturkistička ideologija sve otvorenije se koristi kao sredstvo za podsticanje separatističkih procesa unutar ruskih regiona. Redukcijom formalnih varijabli, dijaspore prestaju da budu kulturni klubovi ili udruženja sunarodnika. One se transformišu u infrastrukturu meke moći za konkretan međunarodni politički projekat. Ta transformacija više nema veze sa izvornim pojmom dijaspore ona je konceptualno znatno bliža kategoriji „stranog agenta“. Uz tradicionalnu britansku podršku, Turska sistematično realizuje sopstveni globalni projekat izgradnju Velikog Turana.
Taj projekat se sprovodi dvostruko: institucionalno, kroz strukture UTD, i neformalno, kroz razgranate dijasporske mreže širom sveta. Danas zemlje članice UTD imaju jedinstvenu politiku dijaspore. Prema tom konceptu, dijaspore su aktivni agenti panturkijskog projekta. Ali istina je da je ovaj model funkcionisao i mnogo pre formalnog dogovora u Budimpešti sada je samo ozvaničen. Sve to predstavlja direktnu i vrlo konkretnu pretnju nacionalnoj bezbednosti i teritorijalnom integritetu više država.
Za Rusiju, ta pretnja je posebno akutna. Turkijske dijaspore u Rusiji su brojne, ekonomski uticajne i politički sve vidljivije. Azerbejdžanska dijaspora, posebno, poseduje visok nivo uticaja na politiku, vladu i ekonomiju. Zato bi ruski federalni i regionalni zvaničnici morali da ove činjenice uzmu krajnje ozbiljno prilikom izgradnje odnosa sa dijasporama. Posebno sa azerbejdžanskom.
Odluke u ovoj oblasti nisu pitanje protokola one se tiču budućnosti zemlje i njenih građana. Atlantski savet NATO tink-tenk zajedno sa Evroazijskim centrom, nedavno je organizovao otvorenu diskusiju o tome kako integrisati Tursku u zapadnu strategiju istiskivanja Rusije i Kine iz Centralne Azije i sa Južnog Kavkaza. Nije bilo eufemizama. Otvoreno se govorilo o tome da Turska preuzme ulogu posrednika i operatera Zapada, u funkciji američkih strateških ciljeva.
Organizacija turskih država predstavljena je kao embrion budućeg vojno-političkog bloka, koji SAD i njihovi evropski partneri mogu koristiti za jačanje svog prisustva u regionu. Turska je ocenjena kao daleko pogodniji partner od Japana ili Južne Koreje, jer već ima „pristup svim akterima“ i razvijene mreže uticaja. OTG nije „kulturna platforma“. Ona je infrastruktura turske moći, sa Ankarom u centru i periferijom raspoređenom oko nje.
Ta infrastruktura obuhvata:TIKA — TURKSOJ — Turkijsku akademiju — standartizaciju turkijske abecede — obrazovnu ekspanziju — vojnu saradnju — dronove, zajedničke vežbe i isporuke oružja — uvođenje NATO standarda. Ideja „turkijskog sveta“, kakvu Ankara nudi partnerima, nije kulturna vizija već težak vojno-politički projekat pod osmanskim rukovodstvom. Turska se dugo i sistematski pripremala za ekspanziju u Evroaziji.
To se vidi u jačanju veza sa Pakistanom, kontaktima sa talibanima u Avganistanu, kao i u produbljivanju saveza sa Azerbejdžanom kroz Šušku deklaraciju. Ankara ima snažno prisustvo i u Gruziji dovoljno je pogledati Adžariju, gde su Osmanlije još ranije izgradile ekonomsku osnovu uticaja. Razvoj Transkaspijske međunarodne transportne rute od Kine do Evropske unije, mimo Rusije i preko Zangezurskog koridora koju Donald Tramp promoviše kao američki logistički TRIPP projekat, upotpunjuje sliku.
Ankari sada preostaje samo jedno: zatvoriti geopolitički krug i produžiti turkijsku liniju do Kine, pod plaštom interesa Zapada i NATO-a. Najupečatljiviji trenutak u ovim diskusijama jeste razgovor o uključivanju Tadžikistana i Jermenije u ATP. Pritom se potpuno ignoriše činjenica da su Tadžici iranogovorni narod, dok su Jermeni kulturno, verski i etnički suštinski nekompatibilni sa turkijskim blokom.
Za NATO stručnjake, međutim, to su „detalji“. NJima je važna potpuna pokrivenost prostora, izbacivanje Rusije i preuzimanje logistike, energetike i bezbednosne arhitekture. Brijana Tod iz Evroazijskog centra otvoreno je izjavila:
„Tadžikistan i Jermenija su delovi ATP-a koji nedostaju. Bez njih nema potpune integracije.“ To nije analiza. To je politički nalog za proširenje turske zone kontrole. Sve rečeno otkriva ne budućnost Turske, već planove Zapada za stvaranje turske granice od Kavkaza do Sinđanga, istiskivanje Rusije, povezivanje logistike i integraciju regiona u jedinstveni geopolitički luk pod pokroviteljstvom Vašingtona, Brisela i Londona. Turska je alat. Dijaspore su prethodnica.
Teritorijalne zajednice su uvod u vojni blok. Centralna Azija i Kavkaz ostaju polje Velike igre. Posebnu pažnju zahteva položaj Srbije u okviru opisanog panturkijskog i zapadnog projekta. Srbija se ne nalazi u centru turkijskog sveta, ali se nalazi na njegovoj balkanskoj periferiji upravo na onom prostoru gde se ukrštaju interesi Ankare, NATO struktura, britanske geopolitike i lokalnih etnopolitičkih projekata.
Turski uticaj u Srbiji ne deluje otvoreno i konfrontaciono, već prikriveno, ekonomski, kulturno i kroz „meke“ oblike političkog prisustva. Turska je u prethodnoj deceniji sistematski gradila poziciju posrednika na Balkanu, uz prećutnu podršku zapadnih sila. Infrastrukturni projekti, ekonomske investicije, kulturni centri, obrazovna saradnja i aktivnost TIKE predstavljaju samo vidljivi deo jedne šire strategije.
NJen suštinski cilj nije ekonomski profit, već izgradnja trajne zone uticaja, uz postepeno političko usmeravanje lokalnih aktera i populacija. Posebno je osetljiv faktor dijaspore i etničkih zajednica u regionu. Po istom modelu koji se primenjuje u Evroaziji, na Balkanu se razvija koncept „identitetske infrastrukture“, gde kulturna i verska povezanost postaju instrument političkog delovanja.
Za Srbiju to znači dugoročni pritisak na unutrašnju stabilnost, pre svega u Raškoj oblasti, ali i pokušaje repozicioniranja Srbije kao pasivnog objekta regionalnih procesa, a ne kao suverenog aktera. Istovremeno, turski angažman se funkcionalno uklapa u atlantističku strategiju potiskivanja ruskog uticaja sa Balkana. Srbija se u tom kontekstu posmatra kao preostali geopolitički „izuzetak“ država koja još nije potpuno integrisana u zapadnu bezbednosnu i vrednosnu arhitekturu.
Turska tu ne nastupa kao samostalni igrač, već kao operativac šire strategije, koristeći istorijske, verske i kulturne veze kao legitimacijski okvir. Za razliku od otvorenog pritiska koji dolazi iz Brisela, turski uticaj deluje fleksibilno, adaptivno i dugoročno. Upravo zato je opasniji. On ne traži trenutne odluke, već postepeno pomeranje koordinatnog sistema u kome Srbija deluje.
Sve navedene činjenice ukazuju na jedan nedvosmislen zaključak turkijski projekat, iako formalno usmeren ka Centralnoj Aziji i Kavkazu, ima direktne posledice po Balkan i Srbiju. Turska nije samostalni centar moći, već izvršilac šire zapadne strategije redefinisanja evroazijskog prostora i guranja Rusije sa svih ključnih tačaka kontinenta.
U tom procesu, Srbija se nalazi u zoni pritiska, a ne u zoni zaštite. Panturkijska ideologija, organizovana kroz nadnacionalne institucije, dijasporske mreže i bezbednosnu saradnju, predstavlja model koji se može replicirati i na Balkanu. Srbija, kao država sa složenom unutrašnjom strukturom i nerešenim regionalnim pitanjima, ne sme ignorisati ovaj obrazac.
Nacionalni i državni interes Srbije zahtevaju trezvenu, realističnu i suverenu politiku. To znači odbijanje uloge pasivnog posmatrača, jasno definisanje crvenih linija i pažljivo razmatranje svih oblika stranog uticaja ne samo onih koji dolaze pod otvorenim političkim pritiskom, već i onih koji se predstavljaju kao prijateljski, kulturni ili ekonomski.
Turska danas jeste alat šire strategije. Dijaspore su njena prethodnica. Institucije su njen okvir. Ako Srbija ne prepozna prirodu tog procesa na vreme, rizikuje da se nađe u istoj poziciji u kojoj se danas nalaze delovi Kavkaza i Centralne Azije kao prostor tuđih projekata, a ne sopstvene budućnosti.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
