Srpska pravoslavna crkva i vjernici obilježavaju dan posvećen Svetom Savi, podsjećajući na spaljivanje njegovih moštiju na Vračaru 1595. godine i njegovo trajno duhovno nasljeđe.
Prvi srpski arhiepiskop, prosvetitelj i utemeljivač duhovnog i crkvenog identiteta srpskog naroda, Sveti Sava, zauzima jedinstveno mjesto u molitvenom sjećanju Srpske pravoslavne crkve.
Njegov život, djelo i podvig postali su temelj duhovnog predanja, a njegovo ime kroz vjekove je izgovarano kao zaštita, utjeha i blagoslov u najtežim istorijskim trenucima.
Mošti Svetog Save, koje su nakon prenosa iz Trnovo položene u Manastir Mileševu, postale su duhovno središte i mjesto sabranja vjernog naroda. U vremenima osmanske vlasti, Mileševa je bila više od manastira – postala je utočište vjere, nade i duhovne snage, gdje su se Srbi okupljali tražeći utjehu i iscjeljenje pred svetiteljem za koga su vjerovali da je neprestano živ u Bogu i u svom narodu.
Upravo taj rastući kult Svetog Save, kao i činjenica da je njegov grob postao mjesto sabiranja i duhovnog otpora, izazvali su veliku zabrinutost osmanskih vlasti. U vremenu pojačanih srpskih ustanaka i nemira krajem 16. vijeka, donijeta je odluka da se njegove mošti uklone iz Mileševe, sa ciljem da se slomi duhovna vertikala naroda koji je u njima nalazio snagu za otpor.
Prema istorijskim predanjima, po naredbi sultana, Sinan-paša je 1595. godine organizovao prenos moštiju Svetog Save iz Mileševe u Beograd. Povorka je bila praćena velikim stradanjem, poniženjem i strahom, dok je manastir ostao bez svog najvećeg blaga. Iako su Turci nastojali da spriječe širenje vijesti i otpora, događaj je pobudio srpski narod širom zemlje.
Na Vračaru u Beogradu, kako predanje svjedoči, mošti Svetog Save su spaljene na lomači. Plamen koji se podigao nad gradom postao je snažan simbol stradanja, ali i svjedočanstvo da se duhovna sila ne može uništiti. Umjesto da izbriše njegov uticaj, ovaj čin je dodatno učvrstio kult Svetog Save u narodu.
Ipak, u tom strašnom istorijskom trenutku nije sve bilo izgubljeno. Predanje i istorijski zapisi svjedoče da svetiteljeve mošti nijesu u potpunosti nestale, jer je jedan njihov dio – njegova lijeva ruka – sačuvan i prenesen, postavši simbol neugasle svetosti i trajnog prisustva Svetog Save među svojim narodom.
U najtežim vremenima ropstva i stradanja, monasi manastira Mileševa nastavili su da čuvaju sjećanje i ono što je preostalo od svetiteljevih moštiju, istrajavajući u tihoj, ali upornoj misiji očuvanja svetinje. Istorijski izvori svjedoče da su se kroz vjekove obraćali i dalekim pravoslavnim vladarima, navodeći da se u Mileševi i dalje nalaze svetiteljeve mošti koje vjernicima donose utjehu, iscjeljenje i duhovno okrepljenje.
U brojnim zapisima iz 17. vijeka, kao i u poveljama i ljetopisima, pominju se neprestani napadi, razaranja i stradanja manastira, ali i istrajnost monaha i vjernog naroda koji su, uprkos svemu, obnavljali svetinju i čuvali njeno predanje. Tako se kroz vjekove održavala živa nit svjedočenja o Svetom Savi, kao duhovnom temelju i neugaslom prisustvu u istoriji i vjeri srpskog naroda.
Na mjestu gdje je izvršeno spaljivanje njegovih moštiju, danas se uzdiže Hram Svetog Save, kao trajno svjedočanstvo vjere, istorijskog sjećanja i duhovnog vaskrsenja naroda koji nije zaboravio svog najvećeg svetitelja.
(Kurir)
