Piše: Nenad Kecmanović
Povodom okrugle godišnjice Srebrenice, prvo što čoveku pada na pamet jeste da je krajnje vreme da se promeni pristup Bosni. Da prestanu priče o suočavanju s prošlošću, o komisijama za istinu i pomirenje, duhu Dejtona, o ustavnim reformama, o reintegraciji, o jedinstvenoj Bosni. I, posebno, o tome da li je u Srebrenici izvršen genocid ili masovni ratni zločin, jer je to posle silne političke upotrebe i zloupotrebe doteralo do banalnosti. Umesto da dovede do katarze, svaka nova komemoracija kao politička manifestacija samo sve više udaljava dva naroda. I već danas su stigli dovoljno daleko da sporazumni razlaz izgleda kao jedino realno i racionalno rešenje. A SAD se distancirale, EU u behutu…
Majka Muniba Subašić početom jula ove godine slavodobitno je najavila da će ove godine u Potočarima biti 150.000 gostiju i pet novih ukopa, a u prethodnom obraćanju javnosti pozvala je ožalošćene da i minimalne zemne ostatke svojih nastradalih prijave radi sahrane. Na stranu što je korektnom forenzičkom analizom utvrđeno oko 1.200 žrtava i što je Hag baratao i sa četiri i sa pet hiljada. Na stranu što su mnogi, uključujući i direktora Memorijalnog centra, svoje najbliže nastradale i sahranjene na lokacijama stotinama kilometara udaljenim od Srebrenice naknadno prenosili sa seoskih mezarja na bošnjačko svetilište u Potočarima, da bi im se, pored familije i komšija, klanjali i premijeri, ministri, ambasadori. Na stranu što se ispostavilo da su neki mrtvi u Potočarima pojavljivali živi na biračkim mestima.
Zašto hanuma Muniba trijumfalno dodaje još tri ili čak pet žrtava na navodnih osam hiljada? – Zato što važi što gore – to bolje, što više žrtava, to više dokaza da se dogodio „opštinski genocid”. Efraim Zurof, Gideon Grajf, Rafael Izraeli, Izveštaj Nezavisne međunarodne komisije za Srebrenicu kazuje da se tamo nije dogodio genocid, što i laik može da pročita u svakom opštem leksikonu. Badava, oni se pozivaju na pravosudno skandalozni Haški tribunal, iako u završnim dokumentima stoji da se praksa tog suda ne može koristiti na drugim sudovima.
Nije stvar u tome što Bošnjaci i stranci ne znaju da to nije bio genocid, nego u tome što hoće da to bude baš genocid. Bošnjaci zato što im treba osnivački mit nacije čiji su koreni zaliveni krvlju, zbog kompleksa nacije priznate na sednici CK SK BiH i izvorno istorijske konverzije na islam radi materijalnih privilegija. Kolektivni Zapad zato što mu je potreban alibi za bombardovanja osiromašenim uranijumom i Srpske i Srbije i zbog promene globalnih odnosa u zadnji čas je s manjinom glasova progurao rezoluciju GS UN. Cinično, i jedni i drugi to hoće da prikažu kao uslov za miran i stabilan zajednički život u BiH. Nije li tridesetogodišnje iskustvo, a i ono ranije, pokazalo da to „zajedno” unosi nemir i nestabilnost u BiH.
Srebrenica je, naprotiv, metafora za nemoguću državu u kojoj tri naroda neće zajedno. Odnosi tri naroda u dva entiteta i desetak kantona lošiji su nego uoči rata i početkom mira. Sedam visokih predstavnika s diktatorskim bonskim ovlašćenjima otimali su nadležnosti, nametali antiustavne zakone, smenjivali izabrane funkcionere, a sve da bi Bosance i Hercegovce uterali u Prokrustovu postelju unitarne građanske države. I opet ništa. Terapiju koja se pokazala kao štetna samo su pojačavali dodatnim dozama istog leka. Ni posle tri decenije ništa od toga nije dalo rezultat, i uzalud su izgubljeni ogromno vreme i energija, potrošene dve generacije političara, stranaka, vlada…
Kakvog smisla i opravdanja ima da se to mrcvarenje tri naroda nastavi još 30 ili više godina da bi protektorat primetio da je u sukobu s bosanskom realnošću? Ako već ovako ne može, valjda treba videti kako može. Ako ne može jedinstveno, može li zasebno? O takvom rešenju bez zazora se raspravljalo uoči rata i uoči Dejtona, kako među domaćim akterima, tako i među strancima zaduženim za BiH. Kad je sklopljen Vašingtonski sporazum o Bošnjačko-hrvatskoj federaciji, na međunarodnom nivou se razgovaralo samo o mogućnosti da joj se eventualno priključi Republika Srpska. Izetbegović i Krajišnik su čak bili parafirali sporazum da Srpska ostane unutar BiH dve godine, pa da onda definitivno odluči.
Danas, međutim, razlaz je tabu tema. Takvo rešenje, koje deluje jedino realno, tretira se kao skaredno, zabranjeno, kažnjivo kao verbalni delikt. Čak i u osnivačkom ustavu Jugoslavije pisalo je da su narodi dobrovoljno odlučili da žive zajedno, pa su onda pred njen kraj pravnici i političari raspravljali da li je ta dobrovoljnost jednom konzumirana trajno iscrpljena, ili se mora obnavljati jer ne obavezuje naredne generacije. U dejtonskom Ustavu BiH stoji da se sve može menjati dogovorom konstitutivnih naroda. U kuloarima Bošnjačkog sabora u krugu koji je donosio odluke koje će sabornici izglasati, Alija je oponentima dvoentitetskoj BiH rekao: „Bosna nije kumir kome se mora klanjati.” Mi bismo rekli: nije sveta krava!
Nema racionalnog argumenta protiv tri države. BiH bi ostala tu gde je i sada. Tri naroda bi i dalje živela u većinski nacionalnim entitetima i kantonima. A u njima već postoje regionalne skupštine, vlade, sudovi. Ni teritorije ni narodi ne bi se pomerali. Državnim podebljanjem entitetskih granica, koje već postoje, niko ne bi ništa izgubio, a ne bi bilo zajedničkih organa u kojima traju beskonačni nesporazumi i svađe. Neproduktivne, a produkuju uzajamnu netrpeljivost. Srpska funkcioniše bolje nego dvonacionalna FBiH i pogotovo tronacionalna BiH. Svi bi se osećali sigurnije, svoji na svom, i ne bi imali razloga da iz Sarajeva krive i ruže Banjaluku i Grude, kao ni obratno. Najzad, postoji univerzalno iskustvo da „narodi koji su stolećima pod imperijama živeli u miru, kada dođe sloboda, svi biraju da žive sa sebi najsličnijim po veri, jeziku, naciji, tradiciji, i da sami sobom upravljaju”. Srbi, Hrvati i Bošnjaci u BiH nisu izuzetak.
Formula za Bosnu je vrlo jednostavna. Moguća je samo ako je sva tri naroda hoće. Ako je samo jedan neće, tronožac počinje da se klima. Ako je dva od tri neće, kao što je sada slučaj, onda se tronožac prevrće. Čak je i Alija Izetbegović znao da kaže: „Nema ništa od Bosne ako je neće Srbi i Hrvati!”, dok njegovi politički naslednici tvrde da tronožac može da stoji i na jednoj nozi. Vidimo, zaista i može, ali na štakama neokolonijalnog protektorata. Lideri Srbije i Srpske odavno su se poklonili srebreničkim žrtvama. Dodik je privatno otišao u Potočare, Vučić je otišao na zvaničnu manifestaciju i bio kamenovan. Ali je i posle toga slao vakcine, donirao opštinama u Federaciji, slao brašno u Goražde, gradio put prema Sarajevu, ali ništa ne vredi. Ignorišu Dodikovu godinama otvorenu inicijativu za dijalog. I, što su srpske ponude češće i veće, oni utoliko više veruju da se Srbi osećaju krivima i treba da mole za iskupljenje. Neće ništa drugo do da Srbi priznaju agresiju i genocid. Kažu, radi moralne satisfakcije, a zapravo hoće da Srbi u BiH budu stigmatizovan narod, a Srpska kao privremeno okupirana teritorija pod hipotekom, dok Srbi u Srbiji treba da im plaćaju ratne reparacije. Kolektivni Zapad pak da ovekoveči protektorat u BiH, kao neku vrstu trajne okupacije. Njegovi istureni igrači danas su Merc u centrali u Berlinu i Šmit na terenu u Sarajevu, a u pozadini višijevska Francuska i večiti mešetar na Balkanu – Britanija. Lokalni kolaborant nije autentična panislamska SDA, koju od vrha do dna popunjavaju muslimani, nego bajagi građanska „Trojka” prošarana ponekim Srbinom i Hrvatom, koja je za sporazum sa Srbima protiv Srpske i Srbije. Medijski eksponent Vildana Selimbegović, glodurka „Oslobođenja”, onomad povodom Srebrenice na RTS objašnjava kako su se, eto, Sarajlije angažovale da se postavi spomenik na jami Kazani, a kamera OKO magazina prikazuje snimak ploče na kojoj ne piše ni da su žrtve Srbi, ni da su ubice Bošnjaci, dok na ploči ispred Vijećnice piše da su je zapalili „srpski fašisti”.
Odvojeni državnim granicama, svi bi mogli, bez straha od onih koji su ih ubijali, u miru da oplakuju svoje mrtve. Oni u Potočarima, Srbi u Bratuncu, i nema nikakve potrebe da uzajamno saučestvuju u bolu, pošto s jedne strane nema ni formalnog saosećanja, a druga nema na šta da uzvrati. Ove godine u Potočarima nije bilo srpskih zvaničnika, pa ni domaćinskih kamenica u glavu. Nije li to recept i za sve ostalo? Da su u BiH 1992. postojale tri države, ne bi imale ni rašta da zarate. Mogle su slobodno da se razdružuju i udružuju.
(Politika)
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
