Tri, zamalo odocnjele, karte za Đeknu

Ne bijaše me u CG, pa ne zabilježih, a bilo bi greota.. Vidjeh za dan oslobođenja, u Šavniku, svečanost, pa onda bijahu i uzvanice, gosti. Vidjeh onog režisera što su ga odagnali iz Beograda. Neće ga Hollywood za koji on sigurno misli da je prispio, u Bg ne može, pa je onda dobar i Šavnik. Kad je ručak gratis. I nijesam ja od onih -bolji su ovi nego li oni- iako jesu, jer od onih nije teško bit bolji, sve su pozobali, sve oteli, sve za sebe. A eto, npr. moj drug, Dražen, zubar, dao lijep komad zemlje da se gradi Crkva. Kolko se sjećam iz dps je jedan donirao klupu zavičaju, pa htjedoh tad, na tom fonu, u formi satire, darivat zavičaju predaka kućicu za ptice. Da farsu učinimo kompletnom, al reko, neću, nema smisla.

Elem, bijaše u centru varošice poređano par redova stolica na kojima sjedalo smjestiše gosti. Osim prognanog, prepoznah i jednu koja je učila neđe do mog odelenja, glumljaše vazda, ne znam na osnovu čega, ali da se ne bavimo efemernim. Na kino platnu prikazivaše se Đekna, gosti sjede baš kao u filmu „Tri karte za Hollywood“ za koji je scenario pisao moj brat od tetke Željko Mijanovic, ne pominje ga niko pa da ga pomenemo, njega ne pominju ali je zato redatelj pomenuo Đeknu u kontextu Beketa, pa i Molijera, neprijatno bi za slušat. Pomenuo je redatelj i ljepotu „poooooroka“ kako on reče. Nego Beket, kad ga pomenu.. Pa se sjetih.. Kad je veliki Sloba Tišma, dobitnik Ninove nagrade, pročitao jednu moju knjigu, pa rekao da pišem poput Strindberga i Beketa, sramota me bilo to pričat, rekao sam samo kumu. Posle kad se objelodanilo nije bilo potrebe tajit’. Uglavnom, ne bi gostima na odmet malo medijske pažnje pa makar i iz dragog mi Šavnika, za koji se redatelj bijaše dogn’o, kako nalažu modni postulati Maloga Pariza, košulja bela, razdrljena tradicionalno, i đozluci na vr’glave. Mali Pariz je sinonim za Šavnik, btw.

Piše: Saša Dr.Đurović