To su djeca sunca koja se titranjem i odrazom sunca u očima na lak, prijatan i mio način, sve igrajući se, promiču kroz život, a cijeli svijet se vrti oko njih, cijeli svijet im se divi, hvali ih, zavidi im i voli ih, jer je i sama zavist nesposobna da ih mrzi.
Postoji jedna vrsta ljudi, mezimaca Božijih, čija je sreća, kako izgleda, genije i kojima je genije sreća. To su djeca sunca koja se titranjem i odrazom sunca u očima na lak, prijatan i mio način, sve igrajući se, promiču kroz život, a cijeli svijet se vrti oko njih, cijeli svijet im se divi, hvali ih, zavidi im i voli ih, jer je i sama zavist nesposobna da ih mrzi. A oni vas gledaju djetinjim pogledom, podrugljivo, mazno, ćudljivo, obesno: sa osunčanom ljubaznošću, sigurni u svoju sreću i u svoj genije, i kao da sve to ne može ni biti drukčije…
Što se mene lično tiče, neću odricati slabost da bih želio spadati u te ljude. A sve mi se, svejedno da li s pravom ili ne, opet i ponovo čini da sam nekada i ja među njih spadao: to je potpuno “svejedno”, jer priznajmo pošteno: glavna je stvar za šta čovjek sam sebe smatra, za koga se izdaje, za šta se sa sigurnošću izdaje!
Možda bi stvari stajale drukčije nego sada da se ja nisam odrekao te “spoljašnje sreće”, oslobodivši se služenja “društvu” i udesivši sebi život mimo “svijeta”. I zato, kao što se samo po sebi razumije, ni za trenutak ne dolazi u sumnju moje zadovoljstvo, niti se u njega može posumnjati, niti se smije posumnjati – jer, ponavljam, i to ponavljam naglašavajući očajnički svaku riječ: i hoću i moram da budem srećan! Shvatanje “sreće” kao zasluge, u neku ruku, genijalnosti, otmjenosti, ljubaznosti, shvatanje “nesreće” kao nečega ružnog, buljinski mračnog, prezrivog, jednom riječi bilo šta smiješno meni je isuviše svojstveno da bih, da sam nesrećan, bio u stanju sebe i dalje poštovati.
Iz pripovijetke Pajac
