TOČAK

Piše: Emilo Labudović

Uz vatru, točak je izum koji je čovjeka izdvojio iz životinjskog stada i pokrenuo čovječanstvo putem civilizacijskog uspona. Vatra je „dar sa neba“, pojava koja je svojom gromovitom najavom u početku izazivala strah, ali, vremenom, čovjek je naučio da njome ovlada i „pripitomi“ je za svoje potrebe. Točak je, pak, nešto drugo, jer ne postoji u prirodnom obliku i morao je biti smišljen i osmišljen. Ko je god i kad je god to učinio, mogao je slobodno da izgovori onu čuvenu rečenicu američkog astronauta Nila Armstronga: „Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo“! Jer, točak je bio i ostaje onaj korak koji nas je, kao vrstu i kao civilizaciju, doveo dovde gdje jesmo.

Točak se, uglavnom, kreće naprijed i simbolična je snaga koja znači uspon, uspjeh i napredak. Točak je, preveden u kolo, simbol i sreće, radosti i veselja i, možda negdje u svom najdubljem smislu, točak je apoteoza sudbine. Ali, na žalost, postoje točkovi koje tjeraju da vuku unazad, u bezdan i sumrak. Jedan takav kotrljao se se juče putevima prema Mokrinu. Pitoma i blagorodna ravnica Vojvodine trebalo je, po nečijem monstruoznom naumu, da čitavu Srbiju, po ko zna koji put u istoriji, obezglavi i vrati unazad.
Šta god ko mislio o njemu, kako god procjenjivao njegove ljudske i političke kvalitete, i njegov najveći mrzitelj mora, makar sebi i u sebi, da prizna: Aleksandar Vučić je pokrenuo Srbiju i snažno je povukao naprijed. U okruženju, spoljašnjem i unutrašnjem, koje je sve drugo osim konstruktivno i inspirativno, on je nalazio i nalazi motiv, viziju i snagu za planove, odluke i poteze koji su značili i znače napredak u svakom pogledu. Ali, kao malo gdje u svijetu, ta njegova snaga i upornost, u Srbiji i oko Srbije teško se praštala i prašta. I, nakon što su uzaludno u Vučićev točak razvoja Srbije podaturali klipove, ti koji ne praštaju, odlučili su da mu, kao jedini način da ga uklone, otkinu točak.

Činjenica je da, manje – više, svaka napredna država, okrenuta sebi i sopstvenom razvoju, ima svoj „Dalas“. Srbija ih je, na žalost, u svojoj državnoj istoriji, imala više. Kad god se, kao država, uzdigla, kad god se oduprla i htjela da bude svoja, slobodna i nezavisna, plaćala je to svojom najskupljom glavom. Od Karađorđa naovamo, pokušaji da se Srbija, ako ne uništi a ono makar potčini, uspori ili zaustavi, imali su tu, najskuplju, cijenu i danak u krvi.

Srbija danas svim sredstvima savremene demokratije, spolja i iznutra, nastoji da se pozicionira kao moderna, suverena i nezavisna država. Najveći doprinos tim nastojanjima nesumnjivo daje Aleksandar Vučić. A to se onima koji planiraju i sprovode preuređenje novih (starih) međunarodnih odnosa nikad nije i nikad neće dopasti. U Evropi koja sve dublje tone u kaljugu ropskog jednoumlja, kakvog ni u staljinizmu nije bilo, ta i takva Srbija, i Vučić na njenom čelu, nijesu dobrodošli. Uostalom, kao i Slovačka sa Ficom i Mađarska sa Orbanom. Svaki glas neslaganja sa neofašističkom linijom bezuslovne poslušnosti koja se projektuje iz Brisela, koju projektuju Berlin, London i Vašington a emituje Brisel, nastoji se ugušiti po svaku cijenu i svim sredstvima. Pa i otkinutim točkom.

Ovo sa točkom jeste najozbiljniji ali ne i prvi nasrtaj na Vučića i njegovu porodicu. Otvorene prijetnje i pozivi na njegovo smaknuće, koji dolaze čak i od onih koji su „na brdu“ i koji bi trebalo da vide i šire i dalje, postali su gotovo svakodnevna N1 atmosfera kojom se nastoji ugušiti Srbija. Ali, zanimljivo, kad neka građanka, ogorčena dešavanjima na beogradskim ulicama, pljune u pravcu dekanice jednog od fakulteta, tužilaštvo odmah „formira predmet“. Nasuprot tome, na Vučića, njegovu i glave njegove porodice, sezona lova je otvorena čitave godine, a tužilaštvo ni da bekne.

Točak u Mokrinu jeste pao, ali automobil kojim Vučić vuče Srbiju naprijed i dalje gura nesmanjenom brzinom. Uprkos tome što se većinska Srbija zgražava onim što joj se dešava. Zgražava, ali ćuti. Ugnula glavu i ćuti i njena akademska elita koja dozvoljava da u njeno ime govore trećerazredni profesori i dekani. Ćuti i većinska studentska zajednica i gleda kako njen daleko manji dio, koji više ne zna ni šta traži niti šta je dobio, drži zemlju u opsadnom stanju. Ćuti i trpi i ogroman broj isfrustriranih građana. I bespomoćno posmatraju kako oni koji bi htjeli drugu i drugačiju Srbiju, Srbiju na koljenima, Srbiju bez Kosova i Vojvodine, zaklonjeni iza studentskog bunta, pokušavaju da njegovom snagom nadomjeste sopstvenu nemoć.

Pošteno je i demokratski je neslagati se sa vlašću i boriti se za njenu smjenu. Pošteno je i demokratski je protestvovati protiv nje. Ali nije pošteno i nije demokratski taj cilj sakrivati i umotavati velom tuge koja je ranila Srbiju. Jer, nadstrešnice su padale i padaće još, i onda kad nesrećni Vesić i ostali budu daleka srpska prošlost. Ali, nigdje i nikad zbog pada mnogo većih i značajnijih infrastrukturnih objekata, sa dakeko većim brojem žrtava, nijesu padale vlade.

„Srbija je velika tajna“, pisao je svojevremeno Oskar Davičo, ali odavno nije nikakva tajna da je ova i ovakva Srbija, da su predsjednik Vučić i njegova ekipa, na meti brojnih međunarodnih centara moći i ništa manje brojnih i ništa slabije plaćenih domaćih izmećara. Ali, jedina dva načina da se dođe do Srbije po njihovoj mjeri i želji su ili izbori ili nasilje i građanski rat. Srbija je iskusila oba, i svi oni koji imaju makar i zrnce soli u glavi znaju koji je izbor pravi. S tim što ne bi trebalo da se zaboravi da svaka batina ima dva kraja.

Točak je pao ali Srbija ide dalje. Predsjednik Vučić, duboko svjestan rizika i ozbiljnosti situacije, svoju glavu drži visoko, jer ona je cijena uspjeha i opstanka Srbije. I on to ne krije, i nije ga strah. Ali, trebalo bi da bude strah Srbiju koja bi na taj udar, ne na Vučića i njegovu glavu već na nju samu kao državu, trebalo da reaguje – državnički. Makar onoliko koliko je reagovala kad je ona istraumirana i siromašna građanka pljunula na dobro plaćenu dekanicu nekog od zaključanih beogradskih fakulteta. Makar toliko.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)