Piše: o. Darko Ristov Đogo
Zastava je gotovo neprekidno stajala istaknuta na našem balkonu. Obično bih je postavio negdje iza Nikoljdana, pa skidao oko Sretenja. U danima između tih, uvijek je neki razlog da ona stoji i označava da je praznik. Eto Setfanjdana, eto naše, domaćinske krsne slave, Jovanjdana. Eto Sretenja.
Te litijske godine sam je stavio kada smo se vratili sa Sabora u Nikšiću. Da stoji, da se vidi sa magistralnog puta Beograd – Foča – Nikšić. Da mene nekako ohrabruje. Da mi budi nadu da ćemo je nekada opet zavioriti. Jer – činjenice su provjerljive: ta zastava je bila sve do najskorijeg vremena zvanična zastava Crne Gore. Govorim o prostoj srpskoj trobojci (znam da se ponekad u javne diskuje prenese ono cjepidlačenje o „plavetnoj“ varijanti, ali ono je samo tragikomični skeč o tome kako se u istome lako nađe razlika kada je ona upravo ono što se traži – sa druge strane, kod Jovana Markuša je odlično dokumentovano da su kralj Nikola i kraljica Milena sahranjeni sa zastavom koja je identična toj mojoj, u nijansama identična). Nadao sam se da će doći vrijeme – nekada, Bogu poznato – kada će ta zastava sa moga balkona opet poći u susret braći preko Tare.
Tada još niko nije slutio da će do „revolucije trobojki“ da dođe. I, ma šta danas rekao bilo ko, ta revolucija se desila odozdo, iz mladoga čovjeka, a ne odozgo, iz bilo koje strukture i naredbe. Nju smo gledali svi: meni je bio sasvim nov i odnos tih mladih ljudi prema zastavi. Oni su je crtali po zidovima, ponekad subverzivno nervirajući one zadužene da je prekreče, kao što su je prekrečili u sebi. Ponegdje su je branili tijelima, kao da je istaknuta na jarbolu i kao da su na Ceru ili Mojkovcu. Kada je režim odlučio da potpuno potisne sopstvena svježa sjećanja – pojavila se „afera štrumf“ i učiteljica Rada Višnjić. Ta trobojka je nicala sama od sebe. I što je više represije bilo prema njoj – prema zastavi – sve je bilo slobodnije, a ljudima se činilo da žive praznik. Što su više pisali komentare o „barjačenju zastavom druge države“, to se manje obraćalo pažnje na one koji komentarišu.
Zastava je dolazila iznutra, iz te omladine koja nije prihvatala prošlost za prolaznu fazu, svoju, Njegoševu ili kralja Nikole. Nisu prihvatili srpski identitet za krivicu, za privatno uvjerenje u „svoja četiri zida“ („pa budi što hoćeš!“)
Zastava je stajala na mom balkonu još zadugo. I kada je počela pandemija i austro-ugarska linija razgraničenja jednog naroda sa dvije strane Tare opet zaživjela – stajala je da me podsjeća na ljude u kojima ta trobojka i dalje živi.
Danas, kada me poneko pita „da li ću 15 septembra istaći zastavu?“ ja ga gledam pomalo začudno.
Hoću, vrlo rado, ali ne zato što smatram da nam je potreban još jedan praznik srpskog jedinstva mimo Vidovdana i Setafnjdana – koji, iako praznik Republike Srpske, beskrajno mnogo znači ljudima u Srbiji i Crnoj Gori i rasijanju. Hoću, jer time želim da odam počast vojnicima koji su iz rovova kod Soluna pošli da donesu tu trobojku, iako je na njihovim plaćima promjenjen redoslijed boja koji nas je kasnije zbunjivao i dezorijentisao. Hoću, jer mi je dosta podjela na ove i one Srbe, na ove i one nijanse, na ove i one dinastije, na ove i one himne, ali da se razumijemo: ne prihvatam da mi ijedan praznik bude drugi Vidovdan – praznik srpskog jedinstva u Zavjetu da nikada ne damo Kosovo i Metohiju ali i da uvijek znamo duhovnu vertikalu svoje istorije, zapitanost „su čim ćete danas pred Miloša i pred druge srpske vitezove?“
Hoću – vrlo rado – jer je ta zastava u meni prije nego je i istaknem i ta himna Bogu pravde je moja molitva – jer ona to jeste. Hoću, ali samo da se zna: zastava i himna neće smanjiti moju zabrinutost za „rješavanje nerješenih pitanja“ niti će praznik jedinstva smanjiti moju brigu – ako je neće i povećati.
Hoću, vrlo rado, jer i danas je za mnoge političke komesare ona samo komad platna a himna samo ona u kojoj nema kralja za koga se taj seljak borio. Hoću, ne zbog naredbe komesara već uprkos ćiftama i lažnim bogotvima tendera, za nadu i sad da ćemo preskočiti vas i vaš etos i ponovo postati nalik našim precima – maloglagoljivi ali mnogodjetni. Hoću, za ona moja sela gdje je sve stajalo na izvolite strancu koji se zadesi jer niko nije vjerovao da krađa postoji. Hoću, za žive varoši u kojima je profesor gimnazije bio lokalna zvijezda a poetsko veče okupljalo ljude.
Hoću, jer sam dužan Zmaj Jovi a ne MMFu i njemu treba da se odužim a ne svjetskim plutokratama.
Znajte samo: zastava se mora najprije roditi u nama. Roditi jedna bolja stvarnost, zasijati bar malo Nebeske Srbije, zavrijediti da se ta trobojka istakne. Učiniti svaki dan malim praznikom slobode. Dati sljedećim generacijama zadatak i sile da taj zadatak ispune.
Tamo gdje Srpstvo nije ugaslo, rodiće se zastava.
