Piše Radan Nikolić, predsjednik Udruženja boraca ratova 90-ih
„Vuk na ovcu svoje pravo ima, ka tirjanin na slaba čovjeka, Al’ tirjanstvu stati nogom zavrat, dovesti ga poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija“ (NJegoš)
Uoči godišnjice granatiranja Starog grada Dubrovnika 6. 12 1991. godine, Akcija za ljudska prava, Tee Gorjanc Prelević predstavila je u Podgorici antiratnu knjigu „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992”, u kojoj su, kako je navedeno,“ sabrana, kako sjećanja vojnika iz Crne Gore, koji su napadali dubrovačko područje, tako i žrtava – stanovnika i branilaca tog grada“.
Urednici te knjige su Tea Gorjanc-Prelević i njen potrčko Petar Pejaković, pozorišni režiser, osnivač Dramskog studija Prazan prostor.
U znak sjećanja na mlade vojnike JNA iz 3. bataljona Trebinjske brigade: Jožefa Mesaroša, Salajdina Rizvanija, Ninoslava Blagojevića, Boža Divljana i Miroslav Tasovca, koji su poginuli tog 6. decembra 1991. kod utvrđenja Imperijal na Srđu, ističem da su ih usmrtile garnate dubrovačkih branitelja ispaljene iz tog Starog grada i sa drugih lokacija.
Dajem na znanje Gorjanc Prelević, trodecenijskoj saradnici stranih ambasada i obavještajnih službi, hrvatskog državnog tužilaštva i Haškog tribunala, prepoznatljivoj po krivotvorenju istine o dešavanjima u Hrvatskoj tokom oružane secesije iz SFRJ, da u pomenutom 3. bataljonu nije bilo ni jednog vojnika iz Crne Gore.
Nezasita profiterka na račun ratnih žrtava i njihovih porodica započela je priču neistinom da su mladi ljudi širom Crne Gore „okupljeni u antiratnom pokretu“ početkom devedesetih digli glas protiv rata i upozorila da „zbog okruženja, kakvo je trenutno“, nema odmora jer postoje oni koji bi se opet opredijelili za rat, te da “i danas imamo tzv. ratne preduzetnike, kakvi su postojali i 90-ih godina”
„Imamo obavezu i danas da reagujemo na iste matrice, na istu promociju agresivnog nacionalizma, koja kreće od Dodika i Vučića, do ovih naših Vraneša i Kovačevića, koji prizivaju nove ratove“, istakla je srbomrziteljka Gorjanc Prelević i dodala da je važno „da Crna Gora prizna i jasno kaže kakvu je ulogu imala u napadu na Dubrovnik“.
Podržao je Petar Pejaković, autor pozorišne predstave „Smrt u Dubrovniku“, koja je proglašena najboljom na ovogodišnjim Marulićevim danima u Splitu, gradu čuvenom po snimku davljenja vojnika JNA iz Makedonije na tenku prilikom protesta HDZ protiv JNA 6. maja 1991, po monstruoznom mučilštu Lora, u kome su stradali crnogorski rezervisti zarobljeni u BiH, po podignutom spomeniku mučiteljima Lore i trajućem ustaškom divljanju i nasilju nad Srbima.
Pejaković, splitski šampion u režiji najavio je da će napraviti film o nekadašnjem ratnom komandantu Vojnopomorskog sektora Boka kontraadmiralu Krstu Đuroviću koji je, navodno, odbio naređenje da bombarduje Dubrovnik i poginuo pod sumnjivim okolnostima početkom oktobra 1991, što upućuje na novi falsifikat po uzoru na kontraadmirala Vladimira Barovića.
Maša Božović, glumica u predstavi „Smrt u Dubroniku“ u stilu „tuži mlada za srce ujeda“ požalila se da u Nikšiću i većini crnogorskih gradova ne mogu izvesti ovu predstavu za šta su, kako reče, krivi gradonačelnici i direktori pozorišta.
Neću trošiti riječi na mirovnjačke poruke dezertera Petra Vučeljića iz Kotora i hrvatskog novinara Luke Braila o navodom ljudskom beščašću ratnih novinara pčetkom devedesetih iz Crne Gore, kao i na druge junake knjige, većinom fanove Marka Perkovića Tompsona, kako bi ostalo prostora govornicima iz publike: Nebojši Vučiniću, Žarku Rakčeviću, Šerbu Rastoderu, Radu Radomanu, Zlatku Bogoju i Marku Ugrinu.
Nebojša Vučinić, profesor međunarodnog prava na usluzi Tei Gorjanc Prelević, iskazao je bojazan da su „destruktivne politike preuzele primat na javnoj sceni“ i da je „druga strana stvorila jedan propagandni konstrukt koji svaki dan sve više i više aktivira – da se branila Jugoslavija, što je van svake pameti. Ali pazite, to je propaganda koja prolazi. Mislim da se nedovoljno koriste dvije presude Haškog tribunala. Presuda protiv Strugara i presuda protiv Jokića u kojima se pominje udruženi zločinački poduhvat.To piše u velikom broju presuda, ali su ove dvije za nas veoma relevantne za razbijanje ovog propagandnog konstrukta“, naglasio je Vučinić, alijas Haški.
Žarko Rakčević, jedan od lidera antiratnog pokreta devedesetih, osnivač Ujedinjene reformske akcije i Socijaldemokratske partije Crne Gore, kazao je da je prije 34 godine bilo teško biti na drugoj strani. jer je tada „marširao klerofašizam“ i da treba učiniti sve da se zaustavi ponovna klerofašizacija društva. Nekadašnji pokolonik politike Ante Markovića izgleda da je zaboravio da je taj hrvatski „mirotvorac“ kao predsjednik Saveznog izvršnog vijća SFRJ, neovlašćeno i suprotno izričitoj volji rukovodstva Srbije i Crne Gore, naredio vojni obračun JNA sa Teritorijalnom odbranom Slovenije (27.6 -6.7. 1991.) i poslao u Sloveniju 1990 vojnika JNA bez bojeve municije čiji se broj poklapa sa godinom donošenja Ustava Republike Hrvatske.
Šerbo Rastoder, istoričar specijalista za falsifikate, kazao je da u školi nije moguće učiti o pohodu na Dubrovnik, jer je crnogorska vlast tražila da u udžbenicima drugačije piše. Istakao je da je zbog toga zabranjen udžbenik istorije za četvrti razred gimnazije , gdje je bio koautor, što je notorna laž jer je, na moju inicijativu ispred Udruženja boraca ratova od 1990. godine, taj udžbenik uklonjen iz nastave zato što je u njemu bila laž da je u slučaju ratnog zločina nad crnogorskim rezervistima u splitskom logoru Lora u aprilu 1990, u Hrvatskoj donesena pravosnažna presuda kojom su počinioci, hrvatski državljani, osuđeni na zatvorske kazne. Osim toga grube neistine u tom udžbeniku bili su i navodi o nekim ubistvima u slučaju navodnog ratnog zločina u Bukovici.
Rade Radoman iz Bara, bivši komandant bataljona JNA, svjedočio je da su se on i bliski mu oficiri obraćali državnom i vojnom rukovodstvu i tražili odgovore na pitanja ko je izvršio ratnu mobilizaciju, gdje idu i protiv koga ratuju, na šta nijesu dobili odgovor.Ono što pak nije pomenuo je da je u Baru početkom devedesetih bio hrvatski špijunski centar te da je on u noći 1/2 oktobar 1991. godine odbio naređenje da njegova jedinica krene u pomoć rezervistima 3. čete 1. bataljona 10. crnogorske brigade koji su toga dana upali i masakrirani u zasjedi dubrovačkih ZNG u Čepikućama pri čemu je ubijeno 7 rezervista i duplo više ranjeno od kojih su neki te noći preminuli.
Marko Ugrin, iz Hrvatskog nacionalnog vijeća, kazao je da je sramna odluka kotorskih vlasti da bazen u Škaljarima nazovu po Zoranu Gopčeviću i kritikovao transparent hrvatskih navijača na fudbalskoj utakmici u Podgorici zbog natpisa „Nema oprosta“.
Zlatko Bagoje, hrvatski branitelj, koji je kao ratni zarobljenik bio priveden u Sabirni centar JNA u Morinju, zbog istog natpisa nazvao je sunarodnike navijače sramotnicima. Pored ostalog, to svjedoči da je transparent crnogorskih navijača u Zagrebu „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče“ politički projekat javnog izvinjenja Crne Gore zbog navodne ratne krivice Republici Hrvatskoj koja bi to, ova država nastala na ratnim zločinima i etničkom čišćenju srpskog naroda, prihvatila uz brojne zahtjeve Crnoj Gori koji su aktuelni. No desio se propust pa je na transparentu hrvatskih navijača u Podgorici, koji je počinjao sa „Iz Dubrovnika čuju se vici“, poslije vulgarnog dijela teksta namijenjenog „četnicima“ uslijedilo „Nema oprosta“ što je za crnogorsko – hrvatske političke projektante neoprostivo jer su ono namijenjeno četnicima konzumirali oni.
Cilj predstavljanja anticrnogorske knjige, zbornika svjedočenja fanova Marka Perkovića Tompsona Sjećanja na rat – Opsada Dubrovnika 1991-1992“ je isti. Utjerati Crnoj Gori ratnu krivicu, učiniti je anti srskom, potčiniti je Republici Hrvatskoj i eksploatisati.Ćutanje crnogorskog državnog vrha ne ohrabruje.
Poslije svega: Dok sam ovo pisao nazvao me je jedan prijatelj i kazao mi da su se prije neki dan sa dubrovačkog radija čuli vici da će Crna Gora morinjskim logorašima isplatiti 17 miliona odštete. Uz to baš paše spomen-ploča u Morinju pa je zbog toga, sva je (ne)prilika, čuva crnogorsko-natovska vojska. Ostaje još samo da se zvanična Crna Gora izvini hrvatskim braniteljima, koji su jedno vrijeme bili u Sabornom centru JNA u Morinju, što su nas u oružanoj pobuni početkom devedesetih ranjavali i ubijali.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
