Autor: Tihomir Burzanović

Postoji tišina koja govori glasnije od svake konferencije za štampu. U crnogorskoj politici ta tišina danas okružuje Andriju Mandića – ne lidera Demokratskog fronta kakvog su godinama branili i promovisali „njegovi“ mediji i novinari, već Andriju Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore. Između te dvije uloge, kao da se ispriječila nevidljiva, ali vrlo efikasna ruka.

Nije prirodno da mediji i novinari koji su deceniju i po gradili politički lik jednog čovjeka, danas prema njemu nastupaju rezervisano, hladno ili čak sa distancom. Ta promjena ne dolazi sama od sebe. Ona se ne dešava slučajno. Uvijek je neko povukao konce.

Od simbola otpora do sistema

Dok je bio opozicionar, Andrija Mandić je bio simbol. Simbol otpora, inata, političke žrtve. Mediji bliski Demokratskom frontu tada su u njemu vid‌jeli ideju, a ne funkciju. Danas, kao predsjednik Skupštine, Mandić je dio sistema – i to je trenutak u kojem počinje problem. Jer sistem ne trpi mitove. Sistem traži poslušnost, balans, kompromis i, prije svega, kontrolu narativa. A kontrola narativa znači: distancirati medije od čovjeka koji je prešao crtu između „našeg“ i „državnog“.

Ko se boji samostalnog Mandića?

Tajna ruka koja danas udaljava medije i novinare od Andrije Mandića ne dolazi nužno spolja. Naprotiv – ona dolazi iznutra. Iz političko-bezbjednosnog miljea koji nikada nije vjerovao u autonomiju Demokratskog fronta, a još manje u mogućnost da jedan njegov lider, sada na visokoj državnoj funkciji, vodi politiku mimo dogovorenih kanala.

Samostalan predsjednik Skupštine je opasna figura. On može da otvara teme, pokreće procedure, daje legitimitet onima koje sistem želi da drži na distanci. Zato je mnogo bezbjednije da se oko njega stvori medijski vakuum – ni napad, ni podrška, već kontrolisana tišina.

Mediji kao kolateral

Novinari i mediji bliski DF-u našli su se u nezavidnoj poziciji. Ako previše podržavaju Mandića kao predsjednika Skupštine – rizikuju sukob sa centrima moći koji danas kroje „novu stabilnost“. Ako ga kritikuju – izdaju sopstvenu političku prošlost. Zato biraju treći put: povlačenje. Ali to povlačenje nije neutralno. Ono je poruka. Poruka da je dozvoljeno pisati o DF-u bez Mandića, o parlamentarnoj većini bez predsjednika Skupštine, o politici bez onoga ko formalno stoji na njenom vrhu.

Stara država u novom pakovanju

Ne treba imati iluzija: duboka država u Crnoj Gori nije nestala. Samo je promijenila garderobu. I dalje zna kako se disciplinuju mediji, kako se hlade politički lideri i kako se razdvaja čovjek od njegovog narativa. Andrija Mandić danas ne smeta zato što je slab, već zato što bi mogao biti jak – ako bi počeo da d‌jeluje izvan unaprijed nacrtanih linija. Zato ga treba izolovati, učiniti „protokolarnim“, a ne političkim.

Pitanje bez odgovora

Na kraju, ostaje ključno pitanje: da li je Andrija Mandić svjestan te ruke koja stoji između njega i medija koji su ga stvarali? I ako jeste – da li će je prihvatiti kao cijenu funkcije ili će pokušati da je presiječe?

Jer u Crnoj Gori istorija pokazuje jedno: ko pristane na tišinu oko sebe, ubrzo postane nijem i u sopstvenoj ulozi.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi